Download
1 / 6
60 likes | 303 Views
SLOBODA IZRAŽAVANJA. Prof.dr.sc. Josip Kregar 6. travnja 2011. ČLANAK 10. EKLJP SLOBODA IZRAŽAVANJA.
E N D
SLOBODA IZRAŽAVANJA Prof.dr.sc. Josip Kregar 6. travnja 2011.
ČLANAK 10. EKLJPSLOBODA IZRAŽAVANJA 1. Svatko ima pravo slobode izražavanja. To pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne sprečava države podvrgnuti režimu dozvola ustanove koje obavljaju djelatnost radija ili televizije te kinematografsku djelatnost. 2. Ostvarivanje tih sloboda, koje nosi sa svrhom dužnosti i odgovornosti, može se podvrgnuti formalnim uvjetima, ograničenjima i kaznama, propisanih zakona, a nužnih u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javnog reda i mira, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprječavanja otkrivanja informacija primljenih u povjerenju, ili za održavanje autoriteta i nepristranosti pravosuđa."
HANDYSIDE VS. UK • Nadzorna funkcija Suda obvezuje ga na najveću pozornost prilikom karakteriziranja "demokratskog društva". Sloboda izražavanja jedan je od temelja takva društva, nužna za njegov napredak i za razvoj svakog čovjeka. Sukladno stavku 2 članka 10, to je primjenjivo ne samo na "informacije" ili "ideje" koje se primaju dobronamjerno ili sene smatraju uvredljivim ili ravnodušnim, nego isto tako, i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili ometaju državu ili bilo koji dio stanovništva. Takvi su zahtjevi pluralizma, tolerancije i otvorenosti bez kojih nema "demokratskog društva". To znači, među ostali, da svaka "formalnost", "stanje", "ograničenje" ili "kazna", nametnuta u toj sferi, mora biti proporcionalna legitimnom cilju. • S druge strane, tkogod iskušavao svoju slobodu izražavanja preuzima "dužnost i odgovornost" čiji djelokrug ovisi o situaciji i tehničkim sredstvima koje koristi. Sud ne može zanemariti takve "dužnosti" i "odgovornosti" osoba kada se to traži, kao u ovom slučaju, neovisno o tome jesu li "ograničenja" ili "kazne" pridonijele "zaštiti morala" koji ih je učinio "neophodnima" u "demokratskom društvu".
SUNDAY TIMES VS UK • Kao što je sud utvrdio u svojoj presudi u slučaju Handyside, sloboda izražavanja predstavlja jedan od bitnih temelja demokratskog društva; podložna stavku 2 Članka 10 (čl. 10-2), ona je primjenjiva ne samo na obavijesti ili ideje koje su dobro prihvaćene ili koje se smatraju neuvredljivima ili prema kojima se odnosi ravnodušno, već i one koje vrijeđaju, užasavaju ili uznemiravaju državu ili bilo koji dio stanovništva (str. 23, st. 49). • Ova su načela od posebne važnosti u pogledu tiska. Podjednako su primjenjiva na području provođenja pravde, koje služi interesima zajednice u cjelini i zahtjeva suradnju upućene javnosti. Opće je priznata činjenica da sudovi ne mogu djelovati u vakuumu. Iako su oni mjesto za rješavanje sporova, to ne znači da ne može prethodno biti rasprave o sporovima negdje drugdje, bilo u posebnim časopisima, redovitom tisku ili u javnosti u cjelini. Povrh toga, makar masovni mediji ne smiju preći granice nametnute u interesu propisnog provođenja pravde, na njima leži obveza priopćavanja obavijesti i ideja u svezi predmeta koji dolaze pred sudove,, kao i o drugim područjima javnog interesa. Ne samo da mediji imaju zadatak priopćavanja takvih obavijesti i ideja: javnost ih ima pravo primati (vidi, mutatis mutandis, presudu u slučaju Kjelden, Busk, Madsen i Pedersen od 7. prosinca 1976., Serija A br. 23, str. 26, st. 52).
SUNDAY TIMES VS UK • Da bi se ocijenilo je li sporno uplitanje bilo zasnovano na “dovoljnim” razlozima koji bi ga činili “nužnim u demokratskom društvu”, mora se povesti računa o svakom stajalištu ovog slučaja koje je od javnog interesa. Sud utvrđuje u vezi s tim da su, nakon uravnoteženja sukobljenih interesa o kojima se radilo, neki vrhovni suci formulirali apsolutno pravilo u smislu da nije dopustivo prejudiciranje pitanja u tekućim predmetima: smatralo se da bi zakon bio previše neodređen ako bi se ravnoteža ponovno uspostavljala u svakom pojedinom predmetu (vidi stavke 29, 32, i 33 gore). Naglašavajući da njegov zadatak nije izjašnjavanje o tumačenju engleskog zakona usvojenog u Gornjem domu, (vidi, mutatis mutandis, presudu u slučaju Ringeisen od 16. srpnja 1971., Serija A br. 13, str. 40, st. 97), Sud ističe da mora izabrati drugačiji pristup. Sud je bio suočen ne samo s izborom između dva sukobljena načela, već s načelom slobode izražavanja koje je podložno brojnim izuzecima koji se moraju pažljivo tumačiti (vidi, mutatis mutandis, presudu u slučaju Klass i drugi od 6. rujna 1978., Serija A br. 28, str. 21, st. 42). Drugo, nadzor Suda po Članku 10 (čl. 10) ne obuhvaća samo osnovno zakonodavstvo već i odluke koje ga provode (vidi presudu u slučaju Handyside, str. 23, st. 49). Nije dovoljno da uplitanje o kojem je riječ pripada skupini iznimaka navedenih u Članku 10 (29 (čl. 10-2) na koji se pozivalo; niti je dovoljno da je uplitanje bilo određeno zato što je predmet spadao u posebnu kategoriju ili zato što je zahvaćen pravnim pravilom formulirano općenitim ili apsolutnim izrazima: Sud se mora uvjeriti da je uplitanje bilo potrebno s obzirom na činjenice i okolnosti u konkretnom slučaju koje prevladavaju. • Thalidomidna je katastrofa bila predmetom neosporivog javnog značaja. Postavilo se pitanje da li moćna tvrtka koja je prodavala lijek snosi zakonsku ili moralnu odgovornost prema stotinama pojedinaca koji su doživjeli užasnu osobnu tragediju ili mogu li žrtve zahtijevati ili nadati se odšteti jedino od zajednice u cjelini: temeljna pitanja su se postavila glede zaštite i naknade za povrede nastale znanstvenim razvojem, i mnoge strane postojećeg zakona su dovedene u pitanje.
LINGENS • U svezi s tim, Sud se mora pozvati na slobodu izražavanja, kao što jamči stavak 1. članka 10., koja je jedan od osnovnih temelja demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta napretka i afirmacije svakog pojedinca. Prema stavku 2. članka 10. to je primjenjivo ne samo na “informacije” ili “ideje” koje se prihvaćaju ili smatraju neuvredljivima ili irelevantnima već i na one koje vrijeđaju, zaprepašćuju i uznemiruju. Takvi su zahtjevi pluralizma, tolerancije i širine bez kojih nema “demokratskog društva (vidi navedenu presudu Handyside, serija A, broj 24, str. 49). • To su načela posebno važna kada se odnose na novinstvo. Premda novinstvo ne smije prijeći postavljene granice, između ostalog radi “zaštite ugleda drugih”, obvezno je ipak pružati informacije i ideje o političkim pitanjima kao i one s drugih područja javnog interesa. Ne samo da novinstvo ima pravo pružati takve informacije i ideje, javnost ih ima pravo i primati (vidi, mutatis mutandis, navedenu presudu Sunday Times, serija A, br. 30, str. 40, stavak 65). U svezi s time Sud ne može prihvatiti mišljenje izraženo u presudi Bečkog prizivnog suda da je za tu svrhu dužnost novinstva pružati informacije čija bi interpretacija trebala biti prepuštena čitateljima (vidi točku 29. ). • Sloboda novinstva nadalje omogućuje javnosti jedan od najboljih načina istraživanja i oblikovanja mišljenja o idejama i stavovima političkih vođa. Općenitije, sloboda političke debate u samoj je srži koncepta demokratskog društva koja dominira cijelom Konvencijom. • Granice prihvatljive kritike u skladu s time su šire ako se odnose na političara kao takvog nego na njega kao na privatnu osobu. Za razliku od privatne osobe političar se neizbježno i svjesno podvrgava kontroli svake svoje riječi i djela od novinara i šire javnosti te mora u skladu s time pokazali veći stupanj tolerancije. Nema sumnje da članak 10. stavak 2. štiti reputaciju drugih, što znači svih pojedinaca, a ta se zaštita također proteže i na političare, čak i kad ne djeluju u privatnom svojstvu; no, u takvim slučajevima zahtjevi za zaštitom moraju se procijeniti u skladu s interesom javne rasprave o političkim pitanjima.
