Hegel Autor-Mr Gorana Đudurović Praštalo

1. HegelAutor-Mr Gorana Đudurović Praštalo

2. Hegel (1770-1831) • Djela koja se preporučuju prije čitanja Hegelovih spisa su knjige H. Markuzea-Um i revolucija, A. Koževa-Kako čitati Hegela, E. Bloha- Subjekt-objekt, T. Adorna-Tri studije o Hegelu, J. Ritera-Hegel i francuska revolucija i Lukača- Mladi Hegel. Ovi radovi su za one koji se ne žele u poimanjima pouzdati u interpretacije, već uzimaju stvar u svoje ruke, a znaju da im treba pomoć. • H. Markuze u djelu Um i revolucija uočava pet razdoblja karakterističnih u razvoju Hegelove filozofije: • 1. razdoblje od 1790. do 1800. je period koji filozofiju zasniva na religioznim osnovama što je vidljivo u djelu Teološki spisi iz mladost. • 2. razdoblje od 1800-1801. je period formulisanja filozofskog stanovišta putem kritičkih rasprava sa filozofskim sistemima prvenstveno Kanta, Fihtea i Šelinga. Najznačajnija djela tog razdoblja su Razlika između Fihteovog i Šelingovog sistema filozofije, Vjerovanje i znanje • 3. razdoblje od 1801 do 1806. je period jenskog sistema tj. najraniji je oblik Hegelovog potpunog sistema i tu su najznačajnija djela Jeneser Logik und Metaphysik, Jeneser Realphilosophie i System der Sittlichkeit. • 4. razdoblje koje obuhvata 1807. godinu značajno je po objavljivanju Fenomenologije duha. • 5. razdoblje je period konačnog sistema sa djelima Filozofska propedeutika, Nauka logike, Enciklopedija filozofskih nauka, Filozofija prava i razna berlinska predavanja o filozofiji istorije, istoriji filozofije, estetici i religiji.

3. Stvaralaštvo

4. Hegelovo određenja filozofije • Hegel u Fenomenologiji duha govori o zadatku filozofije na putu dolaska do istine kao cjeline. To je njen cilj. Ona mora negirati svoje ime i ne biti ljubav, težnja ka znanju već samo znanje, nauka, što je nemoguće bez sistema. Sistem filozofije čine-LOGIKA, FILOZOFIJA PRIRODE I FILOZOFIJA DUHA. • U Enciklopediji filozofskih nauka Hegel ističe da “filozofiji nedostaje prednost koja je od koristi drugim naukama da, u pogledu svojih predmeta, može pretpostaviti da su neposredno dani predodžbom i da je metoda spoznavanja za početak i dalji tok već prihvaćena”.(Hegel, 1987: 29)

5. Hegelovo poimanje mišljenja • Mišljenje je za Hegela negiranje stvarnosti. To negiranje (aufheben) je ukidanje i očuvanje. Kao što u prirodi postoji organski razvoj (pupoljak, cvijet i plod) tako je sa kretanjem našeg mišljenja. Jedno koje nestaje omogućava da iz njega nastane nešto novo.

6. Mišljenje mišljenja

7. Istina je cjelina. Cjelina je organsko jedinstvo. Hegelovo shvatanje istine

8. ”Pupoljak se gubi u izbijanju cveta, te bi se moglo reći da cvet opovrgava pupoljak; tako isto plod oglašava cvet za neko lažno postojanje biljke, te kao istina biljke nastupa plod na mestu cveta. Ove se forme ne samo razlikuju, već se takođe uzajamno potiskuju kao međusobno nepodnošljive. Ali, njihova prolaznost čini ih u isto vreme momentima organskog jedinstva, u kome one ne samo ne protivreče jedna drugoj, već je isto tako nužna kao i svak druga; i tek ta jednaka nužnost sačinjava život celine”. (Hegel, 1987:2)

9. Hegelova dijalektika • Suštinu Hegelove dijalektike izrazio je H. Markuze u djelu Um i revolucija sljedećom formulom: • Istinski oblik zbilje(stvarnosti) zahtijeva slobodu • Sloboda zahtijeva samosvijest i spoznaju istine • Samosvijest i spoznaja istine su bitnosti subjekta • Istinski oblik zbilje (stvarnosti) mora se shvatiti kao subjekt

10. Hegelova dijalektika

11. Fenomenologija duha- istorija ljudskog iskustva • H. Markuze ističe kako Hegelova “Fenomenologija duha” predstavlja imanentnu povijest ljudskog iskustva.(Makuse,1987:89) • Hegel ju je pisao 1806. godine u Jeni. Napoleonska armija se približavala gradu i djelo je prožeto duhom vremena koji se oblikovao. • Svijet nije u stvarnosti onakav kakav izgleda, a Hegel počinje sa iskustvom obične svijesti u svakodnevnom životu. • To nije iskustvo zdravog razuma već ono koje osjeća da ne posjeduje potpunu istinu i na putu je ka stvarnom znanju. Svijet postaje stvaran samo pomoću poimajuće sile svijesti.

12. Put svijesti ka apsolutnom znanju

13. Put svijesti ka apsolutnom znanju ne može se odvojiti od istorijske borbe između čovjeka i njegovog svijeta. To je sastavni dio puta ka istini i tako je jedino moguće, po Hegelu, da čovjek svoj vlastiti svijet učini svojim djelom. Proces saznanje postaje istorijski proces.

14. Hegelova filozofija istorije

15. Istorija kao napredak u svijesti o slobodi • Sve velike teorije osamnaestog vijeka stajale su na filozofskom gledištu da je istorija napredak i prisutna je u Hegelovoj filozofiji. Hipoteza na kojoj je Filozofija istorije je na temeljima Logike. Istinsko bivstvovanje (bitak) je um koji se očituje u prirodi i dolazi do svog ostvarenja u čovjeku. “Ozbiljenje se događa u povijesti, a s obzirom na to da je duh, um ozbiljen u povijesti, Hegelova teza podrazumijeva da je duh aktualni subjekt i pokretna snaga povijesti”.(Marcuse, 1987:193)

16. Istorija svijeta je napredak u svijesti o slobodi. Hegel u Istoriji filozofije navodi tri osnovna stupnja u razvitku slobode: istočnjački, grčko-rimski i njemačko-hrišćanski. • Istočnjaci nisu saznali da je čovjek kao takav slobodan. Znali su samo da je jedan slobodan. Grci su znali da su samo neki slobodni. Njemačka nacija pod uticajem hrišćanstva postigla je svijest da je čovjek kao čovjek slobodan.

17. Lukavstvo uma • Istorijske ličnosti nisu još aktualni istorijski subjekti. Kroz njih djeluje “instrument Svjetskog duha”. Istorija se javlja kao klaonica, u kojoj se žrtvuje sreća naroda, mudrosti države i vrlina pojedinca. • Povijest nije pozornica sreće. Razdoblja sreće su prazne stranice u njoj. • Rezultat francuske revolucije nije bilo ‘ozbiljenje slobode’. Pojedinac po Hegelu je na gubitku u borbi sa državom, proces oslobađanja završava u teroru.

18. Hegelov-sistem filozofije“Pravi oblik u kom istina može da egzistira može biti jedino njen naučni sistem.”

19. Hegelova-Logika/Enciklopedija filozofskih nauka/

20. Logika • Markuze smatra da Hegelova logika nije nova već da je on nanovo interpretirao kategorije Aristotelove Metafizike. • Logika počinje kao što je počela čitava zapadna filozofija, sa pojmom bivstvovanja (bitka) i pitanjem šta je bitak? – tražeći ono što sve stvari obuhvata i čini ih onim što jesu. U svakodnevnom jeziku razlikuje se bitak od određenog bića i vidljivo je to u svakom sudu. Kopulu ‘je’ nemoguće je definisati, jer se bitak ne određuje kao stvar već kao predikat svake stvari.

21. Pokušavajući razumjeti bitak susrećemo ništa. Svaka stvar jeste, a bitak nije neka stvar. On je nikakva stvar, dakle, ništa. Ali, Hegel smatra da na svijetu nema stvari koja u sebi nema i jedno i drugo i bitak i ništa. Sve jeste tako što neprestano u svakom trenutku svog bivanja postaje nešto što još nije, a nešto što traje, što jeste odlazi, prelazi u ne-bitak.

22. Između bitka i ničeg ne postoji apsolutno ništa što nije neko srednje stanje između bitka i ničeg i Hegel upravo na osnovu zbivanja u tom između upućuje na razliku između bivanja i prelaženja . • Nešto je samo utoliko prevaziđeno ukoliko je stupilo u jedinstvo sa svojom suprotnošću; u toj bližoj odredbi ono se kao nešto reflektovano može označiti kao momenat. • Samo u prevazilaženju su momenti (trenuci). Tu su zajedno i ono nestajuće i nastajuće, tu se čuvaju određenja od rasipanja, što posebno naglašava u Fenomenologiji duha, gdje učenje preko iskustva vodi u nove horizonte znanja. • Pojam ima svoje opstojanje kao vrijeme pa je time u svome razvitku prepušten rasipanju. Međutim, kad se duh dovršava u nauci pojam prevladava vrijeme.

23. „Jedinstvo čiji momenti, biće i ništa, postoje kao neodvojivi jeste u isto vreme od njih samih različno, a tako nasuprot njima jedno treće, koje u svojoj najsvojstvenijoj formi jeste bivanje. Prelaženje je isto što i bivanje, samo što se u prelaženju bića i ništa , koji od jednoga prelaze k drugome, više zamišljaju da miruju jedno izvan drugog, a prelaženje kao nešto što se dešava između njih. Kada se i čime se povede reč o biću ili o ničemu, to treće mora biti tu; jer biće i ništa ne postoje za sebe, već se nalaze samo u bivanju, u tom trećem“. (Hegel, 1987:96)

24. Logika prateći ove analize prestaje biti izvor pravila i oblika ispravnog mišljenja.Hegelova logika to prestaje biti i ona naglašava apsurdni i paradoksalni karakter svijeta. Markuze ističe kako formalna logika prihvata oblik svijeta. “Dijalektička logika, pak, odbacuje svaki zahtjev za neprikosnovenošću datog, i razbija samozadovoljstvo onih koji žive po njegovim propisima”. (Marcuse, 1987:118)

25. Prateći sva bivanja, prelaze najzagonetnije kretanje u Logici je refleksija, kretanje ničeg kroz ništa nazad samom sebi (Hegel, 1987:60)kako primjećuje Adorno u djelu Tri studije o Hegelu. • Hegelova Logika, sa pitanjem o tome šta je bitak i troslojnim odgovorom da je suština bitka u biti, pojmu i ideji, prikaz je te ideje u apstraktnom obliku. Isti su oblici mišljenja i bitka, isto su metafizika, ontologija i logika.

26. Hegel-Filozofija prirode/Enciklopedija filozofskih nauka/

27. Filozofija prirode • Poslije boravka u apstraktnom vidu ideja se nalazi u prirodi gdje se otjelovljuje u prostoru, u svom drugobivsvtu (filozofija prirode). Njen razvoj se tu odvija kroz faze koje joj omogućavaju napredovanje.

28. Filozofija duha/Enciklopedija filozofskih nauka/

29. Filozofija duha-Subjektivni duh • Filozofija duha obrađuje tri stepena odnosa duha prema samom sebi: • Subjektivni duh • Objektivni duh • Apsolutni duh • Subjektivni duh, na svom prvom nivou, onakav kakav iznikne iz prirode čini antropologija (duša), fenomenologija (svijest) i psihologija (duh).

30. Filozofija duha- Objektivni duh • Objektivni duh istupa iz svoje subjektivne sfere da bi spoljašnji svijet oblikovao prema svojoj volji i u njemu stvorio sadržaje. Objektivni duh osvaja svijet stvari. To nije ni svijet prirode , ni subjektivnost ega. U tom svijetu je pravo, moralnost i moralna društvena stvarnost (običajnost-Sittlichkeit) koju čine porodica, građansko društvo i država. • Država je sinteza porodice i građanskog društva. Ona je um koji želi da se aktualizuje u ljudskoj zajednici. Ljudi treba da učestvuju u životu države bez nje se ne mogu aktualizovati.

31. Apsolutni duh • Apsolutni duh je duh koji se putem čovječanstva vraća samom sebi. Unutar apsolutnog duha nalazimo tri nivoa: • 1. umjetnost • 2. religiju • 3. filozofiju • Zajedničko ovim nivoima je sadržaj koji je istina, otkrivanje apsolutnoga, a različita je forma. U umjetnosti je forma čulno saznanje, u religiji predstava u filozofiji pojam.

32. UMJETNOST • Umjetnost je najniža forma apsolutnog duha. • Hegel je značajan u istoriji estetike i po tome što je povezao vijekovima razdvojenu ljepotu i umjetnost. • Umjetnost kao prikaz ideje u čulnom obliku, po Hegelu, prolazi kroz simboličnu, klasičnu i romantičnu fazu. Tvorci simbolične faze bili su istočni narodi dok je klasična faza djelo Helena. Romantična umjetnost nastala je s pojavom hrišćanstva.

33. Hegel se nije zadržao samo na analizi istorijskog razvoja umjetnosti. Umjetnost se zasniva na tri elementa: čulu sluha, čulu vida i na čulnim predstavama i može se podijeliti na likovne umjetnosti, umjetnost tonova(muzika) i govorne umjetnosti (poezija). • Hegelov sistem umjetnosti počinje arhitekturom. Arhitektura se mogla razviti već u epohi simbolične umjetnosti, skulptura je trijumfovala u klasičnoj umjetnosti, a slikarstvo, muzika i poezija su tipične romantičarske umjetnosti. • Polazeći od arhitekture Hegel prati razvoj umjetnosti kao oslobađanje od materijalne, vidljive forme objektivnog svijeta i okretanje ka samoj unutrašnjosti.

34. Religija i filozofija • Drugi nivo apsolutnog duha je religija koja sadržaj istinu prikazuje u obliku predstave. • Najzad, treći i posljednji nivo apsolutnog duha je filozofija. Filozofska misao smatra nužnim sve ranije etape razvoja- umjetnost i religiju.

35. Istorija filozofije • “Povijest filozofije pokazujeu filozofijama, koje se čine različnima, dijelom samo jednu filozofiju na različinim stupnjevima izgrađenosti, dijelom pak da su posebni principi. Od kojih je jedan bio osnovom jednom sistemu, samo grane jedne te iste cjeline. Po vremenu posljednja filozofija jest rezultat svih prethodnih filozofija i mora stoga sadržavati principe svih; ona je zato, ako je inače filozofija, najrazvijenije i najbogatija”. (Hegel, 1987: 43)

36. Literatura • Kunzmann P., F-P. Burkard i F. Wiedmann. 2001. Atlas filozofije. Zagreb: Golden marketing. • Makuse H. 1987. Um i revolucija. Sarajevo: Veselin Masleša. • Hegel G. W. F. 1979. Fenomenologija duha. Beograd: Beogradski izdavačko-grafički zavod. • Hegel G. W. F. 1987. Logika I. Beograd: Beogradski izdavačko-grafički zavod. • Hegel G. W. F. 1966. Filozofija povijesti. Zagreb: Naprijed. • Hegel G. W. F. 1987. Enciklopedija filozofijskih znanosti. Sarajevo: Veselin Masleša-Svjetlost.