Download
1 / 11
230 likes | 736 Views
Svemir. Postoje dvije mogućnosti: Ili smo sami u svemiru ili nismo . Obe su jednako zastrašujuće. Arthur C. Clarke. Veliki prasak.
E N D
Svemir Postoje dvije mogućnosti: Ili smo sami u svemiru ili nismo . Obe su jednako zastrašujuće. Arthur C. Clarke
Veliki prasak Prema teoriji Velikog praska, koju je većina prihvatila, čitav je svemir na početku bio sabijen u jednoj točki beskonačne gustoće. Prije otprilike 13,7 milijardi godina ta se jedinstvena točka počela širiti. Iz nje je osim mase i energije, nastao prostor ali i sve nam poznate sile, pa i samo vrijeme. Postupno se vruća energetska kupelj hladila, čestice su se spojile u atome, dok se napokon iz plazme nisu oblikovale galaksije, zvijezde, planeti, te naposljetku i život.
Onkraj Neptunove staze pa sve do vanjskih dijelova Sunčeva sustava, proteže se Kuiperov pojas – carstvo stjenovitih, ledenih tijela čije je postojanje potvrđeno 1992. godine. U Kuiperovom pojasu zamijećeno je više od tisuće objekata, a astronomi predviđaju da je ondje još najmanje 70 000 objekata s promjerom većim od 100 km. Donedavno je najveće tijelo Kuiperova pojasa bio Pluton a onda su astronomi otkrili Eris… • Značajno otkriće za astronome predstavlja objekt 2003 UB313, koji je veći od Plutona. Njegova staza vrlo je izduljena. U vrijeme kad je Suncu najbliži nalazi se unutar Plutonove putanje, kad je najdalje, skoro je triput dalje od Plutona. Trenutno je udaljen od Sunca 97 AJ – usporedbe radi Pluton je od Sunca udaljen 40 AJ. Objekt 2003 UB313 koji je dobio ime Eris (Erida) obiđe Sunce svakih 560 zemaljskih godina. Za razliku od drugih planeta, čije staze leže skoro u ravnini ekliptike, staza »desetog« planeta je čak 45 stupnjeva nagnuta u odnosu na tu ravninu. Dosadašnja opažanja pokazuju da je novootkriveni objekt sličan Plutonu, u listopadu 2005. otkriveno je da i on ima malog pratioca koji je dobio ime Dysnomia. Na osnovi prividnog sjaja promjer Erisa je procijenjen na 2400 do 2700 km, što znači da je nekoliko stotina kilometara veći od Plutona.
Životni vijek zvijezda mjeri se milijunima pa i milijardama godina, stoga ih astronomi ne mogu pratiti od rođenja do smrti. Ali zato mogu pro- matrati mnoštvo raznih zvijezda različite starosti. Naš je položaj sličan onom u kojemu bi se našao inteligentni posjetitelj s drugog planeta kad bi promatrao prolaznike na nekoj zemaljskoj ulici. Uspoređujući ljude različitih veličina i oblika mogao bi zaključiti koje značajke određuju pojedinu dob pa bi tako moglo ustanoviti kako ljudi sazri- jevaju od djetinjstva do starosti. Slično tome, teorije zvjezdanih struktura ukazuju na to kakve promjene trebamo očekivati kod zvijezde kada termonuklearne reakcije u njezinoj jezgri pretvore jedan element u neki drugi. Proučavajući različite vrste zvijezda uspjeli smo složiti sliku koja nam govori kako tipične zvijezde žive i umiru – od rođenja u međuzvjezdanom oblaku, kroz mladost i zrelu dob, pa sve do ponekad i vrlo spektakularne smrti.
Supernova • U astronomiju pojam »stella nova« uvodi danski astronom Tycho Brahe godine 1572. kada u zviježđu Kasiopeje opaža, izuzetno sjajnu zvijezdu koja se pojavila na mjestu gdje ranije nije bio vidljiv nikakav objekt. Nekoliko dana neobična »nova zvijezda« bila je sjajnija od Venere i mogla se vidjeti danju, Brahe ju je promatrao 457 dana, nakon čega je zvijezda utonula u nevidljivost. Današnja radio i rendgenska astronomija na tom je mjestu otkrila maglicu, koja svjedoči o nekadašnjoj eksploziji. U ljudskoj povijesti postoje zapisi samo o četirima tako sjajnim novim zvijezdama, one su kasnije nazvane supernovama. Vjerojatno najsjajnija supernova u pisanoj povijesti opažena je 1. svibnja 1006. godine u zviježđu Vuka. Za promatrače sa sjeverne polutke, ona se nalazila sasvim nisko na obzoru, pa je prošla gotovo nezapaženo. No arapski astronomi pomno su pratili njezinu pojavu neko- liko godina. U vrijeme najvećeg sjaja dosegla je polovicu blještavila punog Mjeseca, tako da je čak stvarala i sjenu. • Video o supernovoj možete pogledati klikom ovdje. Kombinirana slika ostatka Keplerove supernove SN 1604.
galaksije • Naša je Mliječna staza samo jedna od mnogih ga-laksija u svemiru – do te su spoznaje astronomi došli početkom dvadesetih godina prošloga stoljeća. Još je u 18. stoljeću William Herschel, promatrajući nebo velikim teleskopima koje je sam izrađivao, otkrio i upisao u kataloge više tisuća magličastih objekata za koje se u to vrijeme smatralo da su razni stadiji u procesu svoga skupljanja u zvijezde. Godine 1845. irski astronom Wil-liam Parsons, Lord Rosse, svojim poznatim teleskopom Leviathanom od 1,8 metara, opaža spiralni ustroj nekih maglica. • 1923. američki astronom Edwin Hubble s opservatorija Mount Wilson snimio prve fotografije Andromedine maglice (M 31) na kojima je bilo vidljivo da se ta slabašna mrlja svjetlosti sastoji iz mnoštva pojedinačnih zvijezda. Među njima je uočio i klasične cefeidepromjenljive (pulsirajuće) zvijezde dobro poznate od prije iz naše galaksije. Odredivši periode promjene sjaja i njihovu vizualnu veličinu, Hubble je izračunao da je M 31 udaljena od nas 930 000 svjetlosnih godina, što znači da se nalazi daleko izvan Mliječne staze. Poznavajući udaljenost i kutnu veličinu maglice, odredio joj je i stvar- nu veličinu; pa se tako pokazalo da je spiralna maglica u Andromedi golem zvjezdani sustav nalik na našu galaksiju. Prema najnovijim mjerenjima Andromedina galaksija (M 31) udaljena je od nas 2,93 milijuna svjetlosnih godina.Ona je najudaljeniji objekt vidljiv bez teleskopa.
Naša zavičajna galaksija Mliječna staza (Mliječni put) obitelj je od više stotina milijardi zvijezda skupljenih u golemi disk sa spiralnim krakovima, koji, s obzirom na to što se nalazimo unutar njega, na tamnom noćnom nebu vidimo kao magličasti trag blijede svjetlosti. Sunce se smjestilo gotovo točno u ravnini diska, na udaljenosti 25 000 svjetlosnih godina od galaktičkog središta koje se prividno nalazi u smjeru zviježđa Strijelac. U srcu Mliječne staze leži vrlo jak izvor energije koji bi mogao biti divovska crna rupa od oko tri milijuna Sunčevih masa.
