1 / 30

1. Osnove poetike: knji evni rodovi i vrste oblici. 6. predavanje

2. Klasifikacija knjievnosti. Razvrstavanje knjievnih djela je vano jer se inace ne bismo mogli snalaziti u korpusu:Knjievna djela: od sloenih romana na vie tisuca stranica (Krlein roman Zastave) do poslovica (mladost ludost).Razliciti jezici, razliciti oblici, od himne pisane bogovima do

vega
Download Presentation

1. Osnove poetike: knji evni rodovi i vrste oblici. 6. predavanje

An Image/Link below is provided (as is) to download presentation Download Policy: Content on the Website is provided to you AS IS for your information and personal use and may not be sold / licensed / shared on other websites without getting consent from its author. Content is provided to you AS IS for your information and personal use only. Download presentation by click this link. While downloading, if for some reason you are not able to download a presentation, the publisher may have deleted the file from their server. During download, if you can't get a presentation, the file might be deleted by the publisher.

E N D

Presentation Transcript

    1. 1. Osnove poetike: književni rodovi i vrste (oblici). (6. predavanje) UVODNE POSTAVKE: Književno djelo uvijek se pojavljuje u nekom obliku. Književni rodovi: još je Aristotel uocio bitnu razliku u izrazu izmedu drame (epike i lirike) i epike. Unutar istog roda razvile su se mnoge vrste. Kljucno pitanje: je li književna vrsta prirodni oblik pojavljivanja književnih cinjenica, ili je povijesno uvjetovana? Podjela na epiku, liriku i dramu – uvjetna zbog ispreplitanja elemenata.

    2. 2. Klasifikacija književnosti Razvrstavanje književnih djela je važno jer se inace ne bismo mogli snalaziti u korpusu: Književna djela: od složenih romana na više tisuca stranica (Krležin roman Zastave) do poslovica (mladost – ludost). Razliciti jezici, razliciti oblici, od himne pisane bogovima do romana o “velikim” povijesnim dogadajima. Zadaci toliko složeni da to dovodi do nesuglasica medu strucnjacima. Književna su djela po svojim karakteristikama individualna i originalna – velike medusobne razlike. Svako razvrstavanje treba biti svjesno svoje relativnosti i posebnih uvjeta koje mora ispuniti.

    3. 3. Nacela klasifikacije Prema jezicima: književnost engleskog jezicnog podrucja. Prema nacionalnim književnostima: engleska književnost. Prema autorima: prema individualnim piscima i po necemu srodnim autorima (generacija – quorumaši, fantasticari) Prema namjeni: djecja književnost, zabavna književnost. Prema najšire shvacenom obliku (bez obzira na jezik): Usmena i pisana književnost. Razlike izmedu pisanog i usmenog izraza Razlicita funkcija, ali medusobni utjecaji i veze.

    4. 4. Književne vrste Razvrstavanje prema obliku: najteži i najvažniji zadatak. Oblici pojavljivanja književnosti: od presudne važnosti za doživljavanje i shvacanje književnosti. Svako književno djelo citamo u okviru nekog shvacanja književne vrste. Uvijek djelo citamo kao roman, novelu, sonet ili dramu. Književne vrste nisu unaprijed zadane (kao kod retorike). Ne radi se o ispunjavanju zahtjeva vrste, nego književne vrste predstavljaju okvirno zadane vrste unutar kojih se ostvaruju nova i originalna književna djela (Solar).

    5. 5. Književne vrste:definicija Odgovor na pitanje što je književna vrsta nije tek pitanje klasifikacije teorije književnosti: ona zadire i u razumijevanje prakse književne proizvodnje. Pisac i citatelj razlikuju ep od romana, lirsku pjesmu od drame, tragediju od soneta. Priroda književnih vrsta: grupa slicnih djela. Djela u kojima se ponavljaju stalne osobine: djela su duga ili kratka, u stihu ili prozi, namijenjena prikazivanju ili tiskanju – zasnovano na grupiranju pojedinacnih djela. Grupiranje idealnih tipova: pitanje književnih rodova.

    6. 6. Književni rodovi U 18. i 19. stoljecu ucenje o tri osnovna književna roda: Epika (prema grckom epos – rijec), Lirika (prema grckom lyra – lira, vrsta instrumenta), Dramatika (prema grckom drama – radnja). Emil Staiger: lirika, epika i dramatika – izražavaju osnovne mogucnosti ljudskog izražavanja. To su idealni tipovi izražavanja, ali ne i bezuvjetan uvjet svrstavanja svakog pojedinacnog djela. Svaki se rod dijeli na pojedine manje grupe, a one u pojedine književne vrste.

    7. 7. Poezija, proza i drama Neki teoreticari posebnim rodom smatraju didaktiku (grc. didakto, poucan): poseban književni rod, djela na prijelazu izmedu književnosti i znanosti. Neki teoreticari književno-znanstvena djela smatraju esejistikom a postoji i naziv publicistika. Osim razlike prema vrstama važnu ulogu ima razlika poezije i proze. To nije istovjetno razlici stihova i proznog iskaza. Proucavanjem stihova bavi se versifikacija. Podjela na poeziju, prozu i dramu pomaže u klasifikaciji.

    8. 8. Klasifikacija književnih vrsta Poezija se uglavnom ostvaruje u stihovima koji su prirodni oblik poezije. Razlika izmedu poezije i proze nije apsolutna, postoje tekstovi koji se mogu prihvatiti na oba nacina. Kod poezije se osobito pazi na samostalnu vrijednost, odnosno zvucanje rijeci (razina sloja zvucanja). Poezija zahtijeva da se potpuno oslobodimo navike svakodnevnog služenja jezikom. I kod proze se pazi na posebna svojstva jezika. Smisao se ne ostvaruje na osnovi stvarne situacije nego iskustva.

    9. 9. Književni rod i književna vrsta Književni rodovi ostvaruju se u oblicima pojedinacnih književnih vrsta. Književne vrste se pojedinacno pojavljuju (iskazuju) u stihu, prozi ili dramskom dijalogu. Književne vrste odnose se prema prirodi književnog izražavanja kao iskaz u stihu i prozi : Epika: u stihu i prozi Lirika: u stihu i prozi (pjesma u prozi). Drama u stihu i prozi.

    10. 10. Poezija I najmanje nijanse u izricaju i rasporedu rijeci imaju veliko znacenje. Zahtijeva da se potpuno oslobodimo navike svakodnevnog služenja rijecima. ‘Poetsku istinu’ nemoguce je izdvojiti od ‘nacina na koji je izrecena’. Cesto su stihovi sa stajališta doslovnog znacenja potpuno besmisleni.Svoj smisao dobivaju unutar pjesme koja govori ritmom i zvukom ‘premještajuci’ uobicajeno znacenje rijeci i upucujuci na najšire asocijativne sklopove i iskustvo.

    11. 11. O prirodi poezije John Stuart Mill: poezija je iskaz koji smo koji smo prislušnuli. Privukao je našu pažnju, pa zamišljamo ili rekonstruiramo kazivaca i kontekst. Identificirajuci ton glasa rekonstruiramo situacije, stav i polje identifikacije onog koji stihove izgovara (Culler). Tradicionalno: identificira se složenost govornikova odnosa prema gradi, dramatizacija misli i osjecaja koje se pokušava rekonstruirati. Culler smatra da je u osnovi poezije pretjerivanje, hiperbolizacija. Apostrofiranje, personifikacija.

    12. 12. Jezik poezije Paradoks: Od klasicnih vremena teoreticari smatraju kako poezija teži prema izricanju neizrecivog, uspostavlja odnos prema domeni koja izlazi izvan ljudske sposobnosti razumijevanja, što proizvodi intenzitet i daje kazivacu privid glasa koji izlazi izvan granica svakodnevnog ljudskog iskustva. Istovremeno, jezik poezije povezan je s figurama kao što su apostrofiranje, personifikacija, davanje moci govora neživim objektima. - Kako povezati težnje poezije s takvim retorickim sredstvima?

    13. 13. Lirska pjesma Kao i svaka druga govorna poruka lirska pjesma je okružena svojim kontekstom: nju netko formulira, o necem govori, nekom je upucena. Pjesma ima prikazivacku i izražajnu funkciju (Kravar).Uz te funkcije ona ima meta-jezicnu i apelativnu funkciju. Opcenito se misli da se lirske vrste od pojma lirike razlikuju kao pojedinacno od opceg (Kravar). Stvar je medutim mnogo kompliciranija. Nomenklature lirskih vrsta formiraju se u svijesti koja proizvodi književna djela, pa ih nalazimo u povijesnom materijalu.

    14. 14. Lirska pjesma - vrste Tradicija lirskih vrsta formira se vec u primitivnim zajednicama. Anticipira tematske interese lirike razvijenijih kultura: prijelomni trenutci ljudskih života koji stoje u vezi s interesima kolektivnog opstanka: Magicne pjesme (želja zajednice za uspjehom u kakvom poduhvatu). Bitni momenti ljudskog vijeka (rodenje, uspješni poduhvati, smrt). Grci: ditirambi, himne,ode, elegije, jampska lirika.

    15. 15. Povijest oblika Srednji vijek: na temelju grcke i rimske tradicije na latinskom jeziku: versificirana molitva, trop. Pred kraj srednjeg vijeka: lirika na narodnim jezicima (trubadurska lirika, kancona). Novovjekovna lirika: veci stupanj autonomije. Književnost postaje svjetovna institucija. Himna – pjesma posvecena nekome ili necemu što iziskuje poštovanje. Oda – obicno je posvecena osobi ili necem prema cemu se osjeca privrženost.

    16. 1. Seminar uz 6. predavanje: Epika Dok se lirika služi ‘izricanjem’ epska se poezija služi pripovijedanjem i opisivanjem. Pripovijedanje: niz motiva prema nacelu ‘onog što je bilo’. Opisivanje: niz motiva prema zakonu asocijacije po mjestu i slicnosti. Pripovijedanje i opisivanje pretpostavljaju pripovjedaca koji se obraca slušateljima odnosno citateljima. Fabula i likovi: uz pripovijedanje konstitutivni elementi lirske poezije.

    17. 2. Epska tehnika Kompozicija: uvjetovana brojnošcu i bogatstvom motiva. Prikazuje neko zbivanje u širokim potezima. Ne pocinju izlaganjem od vremenskog pocetka nego ‘in medias res’. Retardacija - usporavanje, odnosno zadržavanje radnje. Digresija – udaljavanje od predmeta. Epizoda – veca tematski zaokružena digresija. Ponavljanje – svrha drukcija nego u lirici. Sredstvo usporavanja i povezivanja izmedu pojedinih epizoda.

    18. 3. Vrste epske poezije Usmena i pisana epska poezija. Epske pjesme i epovi. Epsko-lirske vrste: dva roda povezana u ovim vrstama. Epopeja ili herojski ep: tematika od posebnog znacaja za društveni život u nekoj epohi. Religiozni ep, idilski ep (tema iz života u prirodi), komicni ep, didakticki ep, romanticki ep. Balada (lirsko epska pjesma narodnog podrijetla) i romanca (podrijetlo u Španjolskoj, ljubavna tema, ubrzani ritam) smatraju se cesto epskim vrstama (ali vecinom lirskim.

    19. 4. Proza Proza se razvila znatno kasnije nego poezija. Poezija se prva odvojila od proze svakodnevnog govora. Podrijetlo umjetnicke proze: Mitske tvorevine usmene književnosti, Grcka filozofska proza (Herodot) i rimska (Tacit). Za suvremenu prozu je kljucna pojava romana. Na pocetku shvacen kao niža književna vrsta (zabava). Od 18. i 19. Stoljeca postaje vrsta prema kojoj se ravna cjelokupna književna proizvodnja.

    20. 5. Prozne vrste Razlikujemo jednostavne i složene oblike. Drugo nacelo razvrstavanja: mali i veliki oblici. Danas: podjela na tipove – novela i roman. JEDNOSTAVNI OBLICI: Mit – poseban odnos prema svijetu, drukciji od filozofije i znanosti. Oblikuje odredenu pricu vezanu s podrijetlom i nastankom svijeta, pojava, osoba, naroda. Objašnjava nešto na poseban nacin. Legenda – srodna mitu. Opis nekog covjeka cije ponašanje i stav cine uzorak jednog tipa ponašanja, odnosa prema svijetu. Bajka – cudesno i nadnaravno ispreplice se sa zbiljskim tako da nema pravih suprotnosti.

    21. 6. Novela Jednostavni oblici: vic, zagonetka, poslovica, aforizmi ... NOVELA Upotrebljavaju se nazivi kratka prica, pripovijetka, pripovijest. Pripovijest: obicno srednja po velicini vrsta izmedu novele i romana. Prica: kratka novela. Novela se javlja u renesansi. Koncentracija pažnje, sažetost, poenta s naglim isticanjem onog što je znacajno.

    22. 7. Roman Prvotno oznacava svaki spis pisan na romanskom jeziku. Podrijetlo: Neki teoreticari podrijetlo izvlace iz helenske proze, Drugi iz srednjovjekovnog viteškog (opis doživljaja vitezova) i pikarskog (opis života probisvijeta) romana. Roman je po izrazu slobodniji od epa, nema formulaicnosti stihovana izraza. Wolfgang Kayser: roman je ‘prica o privatnom covjeku u privatnom tonu’ (ep se odreduje odnosom prema javnosti).

    23. 8. Roman kao posrednik tradicije Prvi roman izuzetne vrijednosti: Servantesov Don Quijote (1605-1615). Junak nije jednoznacno odreden heroj nego protuslovan i psihološki složen junak prikazan u svom sukobu sa svijetom (Solar). Karakteristike proze: široke mogucnosti izražavanja, sloboda u kompoziciji, kriticki odnos prema tradiciji i njeno posredovanje.

    24. 9. Povijest romana Teško ju je zacrtati u neprekidnoj crti. Razni pravci, simpatije publike i opce prizanje. Od pustolovnih romana (Daniel Defo – Robinzon, 1719), preko složenog komponiranja i zavaravanja citatelja (Starneov Tristan Shadey, 1760), do Goetheova Wilhelma Meistera kao odgojno-obrazovnog romana (1821) i Balzacova pokušaja najšire moguce slike ljudskog života (Ljudska komedija, 1829-1842). Realizam kao vrhunac romana: Flaubert, Tolstoj i Dostojevski. Raskid s tradicijom: Kafka, Marcel Proust i James Joyce.

    25. 10. Razlicite koncepcije modernizma Kafkina ‘neobicnost koja nikoga ne iznenaduje’ (Solar). Niz asocijacija (W. Woolf, W. Faulkner, H. Broch). Prožimanje tradicionalne tehnike a znastvenom ili filozofskom problematikom (Sartre ili Mann). Povratak tradiciji (Šolohovov Tihi Don ili Pasternakov Doktor Živago. Kombiniranje realisticke proze, fantastike i posebne vrste alegorijskog i ironicnog podrivanja (G. Grass, M. Bulgakov).

    26. 11. Hrvatski roman Prijelaz iz romantizma u romantizam: konstituiranje hrvatskog romana (Šenoa, Kumicic, Novak, Kovacic). Dvadeseto stoljece: roman kao reprezentativni oblik izražavanja (Krleža, Marinkovic, Božic, Kaleb, Andric, Desnica). Podrucje znacajne medunarodne afirmacije (Krležin Povratak Filipa Latinovitza, Andriceva Na Drini cuprija). Suvremeni roman postmodernizma: od negiranja tradicije do njezine ironicne afirmacije (Slamnigov roman Bolja polovica hrabrosti, Šoljanovi Drugi ljudi na mjesecu)

    27. 12. Suvremeni hrvatski roman Suvremeni hrvatski roman temelji se na dva modela: Nastavak tradicije – Krleža, Marinkovic, Novak... Pocetci post-modernog romana Slamnig, Šoljan, Cvitan... Post-moderni roman: Propitivanje tradicije (Feric, Mlinarec, Štriks ...) Propitivanje granica izraza (Rajki, Valent ...) Novi realizam (Jergovic, Tomic, Perišic ...)

    28. 13. Književna razdoblja Anticka književnost: prirodne vrste književnosti. Tragedija, komedija, ep. Srednjovjekovna književnost – religiozno motivirana. Renesansa – obnavljanje modela klasicizma. Poceci dekonstrukcije modela prirodnosti književnih vrsta. Barok – urušavanje modela. Ures. Klasicizam – povratak modelu anticke književnosti. Romantizam – historicizam, novo shvacanje povijesti kao prošlosti.

    29. 14. Od realizma do postmodernizma Realizam – vezan uz pozitivizam, prikaz društva. Pitanje nacije razvijeno u romantizmu (imaginarna nacija) doseže svoj model racionaliziranja. Otpori romantizmu: simbolizam, larpurartizam, umjetnost radi umjetnosti. Unutarnji otpor: ekspresionizam, futurizam dadaizam. Avangarda kao nagovještaj promjena. Socijalni realizam Egzistencijalizam, eksperimentalni roman, modernizam, postmodernizam.

    30. 15. Hrvatski model Srednjovjekovna pismenost i književnost – od Bašcanske ploce do visokorazvijenih pjesnickih i dramskih tekstova. Renesansa: Split (M. Marulic), Dubrovnik (Š. Mencetic, M. Držic. Barok: Dubrovnik i otoci, kontinent. Klasicizam: Dubrovnik, Zagreb. Književnost romantizma: hrvatski narodni preporod. Predrealizam: Šenoa Realizam: A. Kovacic, V. Novak, K. Š. Đalski.

More Related