1. JAVNI SEKTOR

1. 1. JAVNI SEKTOR

2. Osnovni pojmovi:pojam javni sektor, struktura javnog sektora, središnja država, lokalna država, hrvatski javni sektor, izvanproračunski korisnici, lokalne jedinice.

3. Javni sektor i struktura javnog sektora

4. Sveukupno gospodarstvo neke zemlje može se podijeliti u više sektora, od kojih se svaki sektor zasebno sastoji od određenog institucionalnog okvira i institucionalnih jedinica, nadalje prikazuju karakteristike i obilježja svakog sektora s pripadajućim podsektorima i jedinicama kao i pripadajućim srodnim ciljevima i aktivnostima.

5. Prema definiciji ESA 95*, postoji pet oblika sektora koji obilježavaju gospodarstvo neke zemlje, a to su oblici: 1. nefinancijskog sektora 2. financijskog sektora 3. javnog sektora 4. neprofitnog sektora sektora kućanstava. * ESA 95 – sukladno europskoj regulativi; Europski sustav nacionalnih računa.

6. Javni sektor predstavlja cjelokupni subjekt koji nastoji ostvariti sve funkcije i aktivnosti države i svih pripadajućih institucionalnih državnih subjekata, koji su pod ingerencijom države. U okviru izučavanja subjekata javnog sektora institucionalne jedinice predstavljaju sve subjekte koji obavljaju funkcije pružanja dobara i usluga usmjerene na stanovništvo na netržišnoj osnovi. Institucionalne jedinice polaze od vlade koja ima zakonodavnu i izvršnu ovlast i sastoji se od niza manjih institucionalnih jedinica unutar područja neke zemlje.

7. Slika 1.Struktura javnog sektora

8. Javna društva i kvazi-društva zajedno sa svim jedinicama opće države čine javni sektor, što uključuje opću državu i javna poduzeća, tj. sve subjekte koje država posjeduje ili kontrolira.

9. Slika 2.Hrvatski javni sektor

10. (I) Opća država – državni sektor Osnovna definicija vlasti kaže da je to politički sustav u kojem je stanovništvo ili neka zajednica organizirana ili regulirana. Različite razine vlasti imaju različite odgovornosti, a politički oblik vlasti na nacionalnoj razini određuje snagu nižih razina vlasti (kasnije: centralizacija vs. decentralizacija).

11. Sektor opće države čine sve državne jedinice i neprofitne institucije koje kontrolira i uglavnom financira država. Prema metodologiji državnih financija, sektor opće države (engl. general government) čine podsektori: - središnje države (engl. central government), - savezne države, - provincijske ili regionalne vlasti (engl. state, provincial or regional government) - lokalne vlasti (engl. local government).

12. U Republici Hrvatskoj opća država obuhvaća državni proračun, proračune lokalnih jedinica i izvanproračunske korisnike. Korisnici državnog proračuna su institucije: kojima je osnivač država, kojima je izvor prihoda državni proračun (proračun lokalnih jedinica) u iznosu 50 ili više %, koji su navedeni u registru korisnika proračuna.

13. Slika 2.Administrativno-teritorijalni ustroj RH

14. (a) Središnja država Središnja država je podsektor opće države, tj. najviša razina fiskalne vlasti koja postoji na području jedne države. Obično je čine središnje skupine odjela ili ministarstava koje su jedna institucionalna jedinica.

15. Sukladno definiciji institucionalne jedinice, državna jedinica mora: - raspolagati vlastitim sredstvima koja namiče oporezivanjem drugih jedinica ili primanjem transfera od drugih državnih jedinica - imati ovlaštenje da raspolaže ukupnim ili djelomičnim iznosom sredstava u svrhu postizanja ciljeva svoje politike i - biti u stanju zaduživati se za vlastiti račun.

16. (b) Država (savezne republike), provincije ili regije Podsektor savezne države, provincijske ili regionalne vlasti najveće je geografsko područje na koje se država može podijeliti s ciljem političkih ili administrativnih razloga.

17. (c) Lokalna država Zakonodavna i izvršna vlast podsektora lokalne vlasti ograničena je na mala geografska područja koja su uglavnom osnovana zbog administrativnih i političkih razloga.

18. Lokalne jedinice u Republici Hrvatskoj Jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (u nastavku lokalne jedinice) jest općina, grad i županija čija tijela obavljaju funkcije, izvršavaju zadaće i donose programe propisane zakonom i odlukama donesenim na temelju zakona, za što sredstva osiguravaju u svom proračunu i financijskom planu proračunskih korisnika.

19. Lokalne vlasti mogu, ali i ne moraju, imati pravo uvođenja poreza privatnim osobama koji su njihovi rezidenti ili pravnim subjektima koji obavljaju gospodarsku djelatnost na njihovom području. Lokalne su vlasti najčešće ovisne o pomoćima viših razina fiskalne vlasti (središnje države).

20. (II) Javno poduzeće predstavlja koncept koji objedinjava elemente javnosti s jedne, i poduzeća, tj. tržišnosti s druge strane. Predstavlja poduzeće koje proizvodi dobra i usluge na tržištu, a posjeduje ga ili kontrolira država Elementi javnosti: - najvažnije poslovne odluke donosi država kao vlasnik trajnog kapitala - kriteriji za donošenje odluka nisu vezani isključivo uz financijsku dobit, već i uz šire društvene interese - dobit, odnosno gubici poslovanja putem državnog proračuna pripadaju cijeloj zajednici.

21. (a) Nefinancijska javna društva uglavnom obuhvaćaju poduzeća u državnom vlasništvu. Vlasnikom poduzeća smatra se javna vlast ili privatna osoba ako ona posjeduje sve ili većinu (preko 50%) dionica ili druge vrsta trajnog kapitala poduzeća.

22. (b) Financijska javna društva čine društva, kvazi-društva i tržišne neprofitne institucije (NPI) koje se uglavnom bave financijskim posredovanjem ili dodatnim financijskim aktivnostima usko vezane uz financijsko posredovanje. Taj sektor dalje se dijeli u tri podsektora: središnja banka, monetarna (depozitarna) financijska javna društva (i središnja banka) i nemonetarna financijska društva.

23. Pod sektor monetarna javna društva spadaju rezidentna depozitarna društva koja su pod kontrolom jedinica opće države. Čine ih financijska društava, kvazi-društava i tržišnih neprofitnih institucija čija je glavna djelatnost financijsko posredovanje i koje imaju obveze u obliku depozita ili financijskih instrumenata koji su praktično supstituti depozita.

24. Podsektor nemonetarna financijska javnadruštva su sva rezidentna financijska društva pod kontrolom jedinica opće države (osim javnih depozitarnih društava i središnje banke) te predstavljaju kombinacija nefinancijskih javnih društava i nemonetarnih financijskih javnih društava.

25. Postoje još.....

26. Izvanproračunski fondovi Izvanproračunski fondovi su državna tijela - samostalne pravne osobe sa značajnim stupnjem autonomije koja uključuje samostalno odlučivanje o visini i strukturi izdataka te o izvorima prihoda, kao što su namjenski prihodi.

27. Neprofitne institucije Neprofitne institucije su pravne osobe osnovane sa svrhom proizvodnje ili distribucije roba i usluga. Status institucije ne dopušta da se u njoj stvara dohodak. Svaka se neprofitna institucija može baviti tržišnom ili netržišnom proizvodnjom.

28. Teorija određivanja cijena u javnom sektoru

29. Određivanje cijene u javnom sektoru Određivanje cijena u javnom sektoru predstavlja način na koji država ili lokalne jedinice vlasti mogu utvrđivati cijene proizvoda i usluga koji se proizvode u javnom sektoru ili pak u privatnom, ali opet od strane države reguliranom sektoru.

30. Neka se dobra zbog raznih razloga (tržišni neuspjesi) ne mogu proizvoditi u privatnom sektoru, pa se država ili lokalne jedinice vlasti odlučuju za njihovu proizvodnju u okvirima javnog sektora. Radi se o proizvodima i uslugama koji su od životne važnosti za funkcioniranje cjelokupne proizvodnje (gospodarska infrastruktura) ili se smatraju osnovnim životnim potrebama (javni gradski prijevoz).

31. Najčešće se radi o utvrđivanju cijena kod sljedećih oblika usluga: proizvodnja i prijenos električne energije razne vrste komunalnih usluga kao što su vodovod i kanalizacija odrodređeni oblici školstva eđeni oblici javnog zdravstva gradski prijevoz telekomunikacije javno stanovanje javni rekreacijski centri korištenje parkova .

32. Politika utvrđivanja cijena u javnom sektoru mora se rukovoditi s tri kriterija kroz: • učinkovitost raspodjele resursa • pokrivanje troškova proizvodnje dobara i usluga u • javnom sektoru i • - pravednost raspodjele.

33. Uobičajena teorijska preporuka koju bi trebali slijediti državni i lokalni subjekti pri određivanju cijena u javnom sektoru treba polaziti od toga da: cijene trebaju biti izjednačene s graničnim troškovima, jer je samo tada zadovoljen zahtjev za učinkovitom alokacijom resursa.

34. Postoje 3 oblika formiranja cijene: 1.) da se cijena usluge odredi prema graničnom trošku, a deficit javnog subjekta (koji obavlja uslugu) financira subvencijama, tj. povećanim porezima. 2.) druga mogućnost određivanja cijena u javnom sektoru počiva od određivanja cijena prema prosječnom trošku, odnosno prema načelu potpuno raspodijeljenog troška. U takvoj situaciji javni subjekt pokriva svoje troškove i nastoji ne ostvariti dobit, ali i gubitak.

35. 3.) treći način određivanja cijena u javnom sektoru poznat je pod nazivom: određivanje dvodjelnim tarifama. Predstavlja sustav cijena prema kojem korisnici javne usluge plaćaju fiksni iznos da bi pristupili njezinom korištenju, a kasnije plaćaju varijabilni iznos prema načelu jednakosti cijene i graničnog troška za svaku dodatnu jedinicu usluge koju koriste.

36. Teorija javnog izbora

37. Teorija javnog izbora Teorija javnog izbora predstavlja granu ekonomske znanosti koja se bavi načinom na koji države donose svoje odluke prvenstveno vezane uz visinu poreza, javnu potrošnju i transferna davanja. Jednako kako teorija ponude i potražnje obrađuje pitanja privatnog izbora, tako teorija javnog izbora proučava javni izbor, tj. način na koji država odlučuje o svojoj gospodarskoj politici. Kako se donose odluke u javnom sektoru?

38. Javne odluke su za državu i narod nedjeljive, tj. na njihovu je provedbu nužno prisiliti sve pojedince. Za razliku od javnih, privatne su odluke djeljive.