TEORIJE ELITA

1. TEORIJE ELITA Peto predavanje, 22. X. 2013.

2. PRISTUP I POSTAVKE • Osnovna postavka – društvo je podijeljeno na elitu i masu, na one koji vladaju i one koji se pokoravaju. Elite – sposobnost upravljanja. Koncentracija moći u rukama manjine neiskorjenjiva činjenica. Neracionalna narav većine društva. • Elite imaju moć nad masama, ta moć počiva na urođenim sposobnostima manjine ili na nekom stečenom resursu, a provodi se na razne načine – od obitelji, škole do javnosti i države. Klasični elitisti drže tu podjelu neizbježnom i prirodnom, pa je tako Pareto vladavinu elite vidio općom i nepromjenjivom činjenicom društvenog života, čije je postojanje uvjetovano psihološkim razlikama među ljudima. Mosca isticao organizaciju. • Vodeći teoretičar - Vilfredo Pareto, potom Gaetano Mosca, Jose Ortega y Gasset, Robert Michels, te niz suvremenih sociologa Ch. Wright Mills i dr.

3. VILFREDO PARETO: OSOBA I DJELO • Rođen u Parizu 1848, kao sin talijanskog aristokrate u progonstvu, od 1858. u Italiji, strojarski inženjer, na rukovodećim mjestima u željeznici, direktor talijanskih željeznica • Odličan matematičar, studirao ekonomiju, prof. političke ekonomije na sveučilištu Lausanne (1893-1907), Marxa smatra velikim ekonomistom, posebno historijski materijalizam i ideju klasne borbe, ali teoriju viška vrijednosti smatra neznanstvenom, a ideju besklasnog društva potpunom zabludom. Tečaj političke ekonomije (1896-97). Poznati ekonomski teoretičar: Paretov zakon raspodjele (20% uzroka izaziva 80% posljedica), Paretovo načelo napretka (napredak je takva distribucija društvenog blagostanja koja je poboljšanje za nekog, pri čemu drugi ne trpe štetu); u modernoj ekonomiji pojmovi Paretov optimum, Paretova efikasnost

4. Kritičar demokracije • Poznat kao radikalni liberal, potom kritičar demokracije; izbori su prazna ceremonija, iza fasade demokratskih institucija vlada plutokracija, revolucije su samo promjena ljudi na vlasti; sve ideje i ideologije – humanizam, liberalizam, socijalizam, služe samo za opravdanje vlasti vođa i njihovih povlastica. Te su ideje prihvatili fašisti, a Mussolini je bio Paretov student, pri kraju života je slavljen (umro 1923). Vidio je mane demokracije, ali nije bio fašist • Rasprava o općoj sociologiji (1916) – njegova sociološka razmatranja i ideje

5. Polazišta • Predstavnik individualne psihološke interpretacije društvenih procesa; razumijevanje društva temelji na znanju o pojedincima, njihovim osobinama i motivima; pojam društva označava agregat različitih pojedinaca. • Ljude u djelovanju pokreću interesi, a to su ekonomske koristi i politička moć (bogatstvo i moć); racionalno shvaćeni interesi usmjeravaju ljudsko ponašanje, ali to je marginalni sastojak svijesti pojedinca, jer ciljevi i interesi se ostvaruju a do svijesti pojedinca ne dolazi spoznaja o pravom smislu i načinu postizanja ciljeva. To je najčešći oblik djelovanja, u što ulaze i sve refleksne i instinktivne radnje. Akcije ljudi nisu samo racionalno motivirane, već i iracionalne. • Kako bi uspoređivali društva moramo poći od konstantnih elemenata u njima, dakle u pojedincima koji ih čine, a te elemente Pareto naziva reziduama i derivacijama

6. REZIDUE • Rezidue su pravi izraz ljudske prirode, svojstva ljudskog djelovanja koja su ukorijenjena u prirodno-nagonskoj osnovi, svako ih ima ali u različitoj mjeri: 6 osnovnih grupa/klasa (1, 2, 4 i 5 važnije): 1. kombinacije – sposobnost inovativnosti, inteligencije, snalaženja i mašte (znanstvena otkrića, religiozna uvjerenja itd); napredak društva 2. postojanosti agregata – sposobnost održavanja utjecaja, čuvanja ideja, običaja, statusa (zadržavanje klasne privilegiranosti, braka, vlasništva); stabilnost društva, suprotnost 1. rezidui 3. izražavanja osjećaja – sposobnost manifestiranja osjećaja putem izvanjskih čina; glumci, pjesnici, govornici, proroci 4. socijabilnosti – sposobnost utjecaja na grupu kojoj pripadamo; poticanja društvene solidarnosti, grupnog raspoloženja 5. integriteta – imati osjećaj uvrede, uzvraćati na nju, zadržati ponos, držati se kriterija pravednosti; u okrutnim uvjetima širiti duh nadmoćnosti, u usponu zadržati stajališta i stil života 6. seksualnog apetita – izražava se u mnogim pojavama, od seksualnog zavođenja do asketizma i seksualne apstinencije

7. DERIVACIJE • Interesi pokreću djelovanje, a o reziduama ovisi i uspjeh i oblici djelovanja, a kod nelogičnih akcija rezidue pomažu u objašnjenju (“jednostavno je takav”). No interesi i rezidue ne mogu se iskazivati u izvornom obliku. Nitko po ulici ne ističe svoj seksualni apetit, ili zahtjeva društvenu promjenu zbog osobnog dobitka u bogatstvu i moći. Rezidue se u svijesti ljudi i u izražavanju javljaju u obliku derivacija. Derivacije su racionalizacije rezidua. One moraju biti subjektivno i objektivno uvjerljive jer se njima prikriva, objašnjava ili preoblikuje djelovanje rezidua i interesa na ponašanje pojedinca, one moraju odgovarati društvenim kriterijima prihvaćanja (poput ideologija). Umjesto da govori o seksualnoj rezidui, ljubavnik će govoriti o romantičnoj i vječnoj ljubavi, onaj koji je za revoluciju iz osobnog probitka, govorit će o nesnosnim prilikama. • Obuhvaćaju različita sredstva verbalne naravi pomoću kojih pojedinci i grupe daju prividnu logiku onome što nije logično ili nije toliko koliko bi akteri htjeli. Razlikuju se po tome iz čega izvode svoju uvjerljivost.

8. Derivacije – tipovi (klase) 1. derivacije koje uvjerljivost izvode iz aksiomatskog značenja izraza – jednostavne tvrdnje “to je tako jer je tako”, djeca trebaju slušati roditelje 2. derivacije koje uvjerljivost izvode iz autoriteta nekih ljudi, iz tradicije ili običaja (vođe, znanstvenika, vjerske objave); 3. derivacije koje se pozivaju na osjećaje ili načela, oslanjaju se na pravne i metafizičke entitete i prizivaju volju nadnaravnih bića; snagu svoje uvjerljivosti crpe iz suglasja osjećaja i načela – pozivanje na afektivno opće slaganje i nadiskustvene pojave; one koje se temelje na osjećajima (nacionalizam), pravnim načelima (zakonitost, pravičnost), metafizičkim vrijednostima (solidarnost, demokracija, humanizam) 4. derivacija verbalni iskazi(dokazi) – oblikuju se upotrebom termina neodređenog i sumnjivog tipa, razlika između načela i stvarnosti, ustava i pravne prakse, riječi i djela. Iskazi koji nisu logični, a rabe se kao istine – političke odluke donosi većina (a odlučuje manjina). Većina političkih govora pripada kategoriji verbalnih dokaza; ponavljanje iste stvari djelotvorno sredstvo uvjeravanja slušatelja

9. ELITA - pojam • Širi i uži pojam elite. U širem smislu, elita je objektivna kategorija, uspostavlja se u svakom području ljudskog djelovanja, a pripadanje njoj temelji se na posjedovanju određenih rezidua. Elitu čine uspješni u životnim natjecanjima u raznim granama. “Pretpostavimo da u svim granama ljudskog djelovanja svakom pojedincu pripisujemo ocjenu koja označava njegove sposobnosti, gotovo na isti način kao što se daju bodovi na ispitima iz različitih predmeta koji se uče u školama. Primjerice, onome tko je izvrstan u svojoj struci dat ćemo 10. Onome koji jedva uspijeva pridobiti jednog klijenta dat ćemo 1, kako bismo 0 mogli dati onome tko je pravi kreten. Onome tko je znao zaraditi milijune, bilo to dobro ili loše, dat ćemo 10. Onome tko zarađuje tisuće franaka dat ćemo 6. Onome tko zarađuje tek toliko da ne umre od gladi dat ćemo 1. Onome tko je smješten u bolničko utočište za bijednike dat ćemo 0…

10. Vještom lupežu koji vara ljude i umije izbjeći sankcije kaznenog zakona dat ćemo 8, 9 ili 10, ovisno o broju budala koje je uspio uvući u svoje mreže i o novcu što ga je od njih uspio izvući. Malom siromašnom lupežu koji svom gostioničaru ukrade pribor za jelo i pritom odmah dospije u ruke policajca dat ćemo 1. Pjesniku kao što je Musset dat ćemo 8 ili 9, ovisno o ukusima. Stihoklepcu koji rastjeruje ljude recitirajući im sonete dat ćemo 0. I tako dalje, za sve grane ljudskog djelovanja. Ustanovimo, dakle, klasu onih koji imaju najviše ocjene u grani u kojoj se odvija njihova aktivnost i dajmo toj klasi ime elita.” Oni na vrhu čine elitu u tom području. No Pareta posebno zanima elita u sferi politike i vlasti, dakle vladajuća elita. U drugim područjima elite su nevladajuće elite, u kojima se može stvarati ambicija za vlast pa i rezidue koje je mogu poduprijeti. U politici vladajuća elita - lavovi (sila) i lisice (lukavstvo); u ekonomiji špekulanti i rentijeri

11. Cirkulacija elita • Svako društvo sastoji se od dva sloja – višeg sloja, oni koji vladaju i nižeg sloja, u koji spadaju oni kojima se vlada. Unutar elita postoji određena distribucija rezidua koja se s vremenom mijenja. Elita koja osvaja vlast ima kod svojih pripadnika jače izražene rezidue kombinacije i postojanosti agregata, ali se tijekom vremena gube u eliti te osobine i podjednako se šire sve rezidue. Pojedinci koji oblikuju vladajuću elitu postupno gube sposobnost za vladajuću poziciju jer se navikavaju na povlašteni status, često naslijeđen rođenjem, pa ih vodi još samo rezidua postojanosti agregata, težnja da očuvaju postojeći poredak ne vodeći računa o promjenama društvene stvarnosti. Nasuprot vladajućoj eliti javlja se nova vitalna elita, ima sposobnost kombinacije i uspostave novog poretka koji odgovara promijenjenim uvjetima • Sklonost vladajuće elite dekadenciji, “povijest je groblje aristokracije”

12. Zašto elite propadaju? • Tri razloga smrtnosti aristokracija: 1. Vojne aristokracije propadaju u bitkama jer su njezini članovi dužni žrtvovati svoj život na bojnom polju 2. Dugotrajnijom vladavinom (tijekom više generacije) aristokracije gube vitalnost, gube rezidue kombinacije i postojanosti agregata a razvijaju rezidue izražavanja osjećaja, integriteta i seksualnog apetita. Kad izgube sposobnosti korištenja sile, postaju iscrpljene, podnošljivije i umjerenije, ne mogu se oduprijeti pobuni i dolasku na vlast nove nasilne elite (francuska aristokracija) 3. Nemogućnost harmonije između sposobnosti pojedinaca i njihovog društvenog položaja. U vladajućoj eliti djeca onih koji su položaj stekli, a nisu sposobni za vladanje. U nižim slojevima i nevladajućoj eliti šire se ambicije preuzimanja vlasti i rezidue koje ih mogu dovesti na vlast. Vladajuća elita pred alternativom: uništiti konkurente ili apsorbirati ih u svoje redove. Apsorpcija je najbolja za izbjegavanje revolucije (engleska aristokracija). Ako učini jedno ili drugo, elita se obnavlja, cirkulacija elita teče postupno i normalno, ako ne, dolazi do revolucije, nasilne zamjene jedne elite s drugom

13. Primjer propasti aristokracije: francusko plemstvo 18. stoljeća • “Svaka elita koja je nesposobna za bitku kako bi obranila svoje pozicije u potpunoj je dekadenciji te joj ne ostaje ništa drugo nego da svoje mjesto prepusti drugoj eliti oboružanoj srčanijim vrlinama kakve njoj nedostaju. Ako ona zamišlja da će joj se isplatiti humanitarni principi koje je proklamirala, to je puka sanjarija: pobjednici će je zaglušiti neumoljivim vae victis. Dok su se francuske vladajuće klase krajem osamnaestog stoljeća trsile oko razvijanja svoga senzibiliteta, istodobno se oštrilo sječivo giljotine. To dokono i frivolno društvo, koje je u zemlji živjelo parazitski, na svojim je elegantnim večerama govorilo da će svijet osloboditi praznovjerja i da će dotući beščašće, ne sumnjajući pritom da će samo biti uništeno.”

14. Gaetano Mosca • Društvo je piramida, vrh čini manjina, elita (“politička klasa”), a nakon širih prijelaznih slojeva dno piramide čini masa. Politička klasa kontrolira vlast i u početku je sastavljena od klase ratnika koja vlada nad mirnim stanovništvom, potom izvor njezinog konstituiranja postaje bogatstvo, a u novije doba specijalističko znanje i superiorna kultura. Elita je klasa ljudi koji se ističu vrlinama, sposobnošću i obrazovanjem, ali ju trajnom čini organiziranost • Moderna društva učvršćuju vlast elite – birokracija i birokratska država, centralizirani poredak, hijerarhiju, disciplinu • U demokraciji vladajuća elita je otvorena, ulazak u elitu iz širih dijelova društva, elita time otvorenija za različite interese; demokracija može biti čak vladavina za narod, ali ne može biti vladavina naroda, vladavina elite je neizbježna

15. Jose Ortega y Gasset • Pobuna masa (1930) – slijed aristokracija, epohe formiranja aristokracije i epohe dekadencije. Eliti pripadaju pojedinci “svjesni svog autentičnog bitka”, koji sami određuju svoju sudbinu i koje kao uzore slijede drugi. Moderno doba je doba slabljenja elite, nju zamjenjuje čovjek mase, prosječan čovjek zadovoljan postojećim, zbijen u velikim gradovima, utopljen u prosječnost svakodnevnog života • Pobuna masa je proces u kojem mase stječu novu ulogu u politici i društvu. One preuzimaju način života elite, ali vulgariziraju izvornu vrijednost njezina stila života (izvođenje glazbe u uskom krugu odabranih, a ista glazba gubi smisao na velikim stadionima, uživanje u ljepoti slika i dostojanstvu muzeja prestaje kad tim prostorom paradiraju mase). No čovjek mase je u tom svijetu izgubljen, njegovi surogati postaju zabava, sport i imitacija, pseudointelektualizam. Živi u vječnoj sadašnjici, površnim i ispraznim životom. Masa snižava kvalitetu svega: političke razboritosti, umjetnosti, zakonodavstva. Tu nastaje najveća prijetnja - etatizam, utjelovljen u svemoćnoj državi i bezličnom poretku. • Moderno masovno društvo, po sebi bezdušno i tromo, može pokrenuti samo kultivirana i neovisna manjina

16. Robert Michels • Istražujući njemačku socijaldemokraciju otkrio željezni zakon oligarhije – pojavu da se u kompleksnim organizacijama vlast uvijek koncentrira u rukama manjine na izvršnim položajima. Vlast izabranih (predstavnika) nad onima koji su ih izabrali (članstvom, narodom). • I u najdemokratskijim strankama oblikuje se vodeća manjina koja se zatvara u oligarhijsku samoreproducirajuću grupu, demokracija nije moguća

17. Moderne teorije elite • Teorija elita osnova kompleksnijih teorija stratifikacije i raspodjele moći u suvremenim društvima jer svojom jednostavnošću omogućuje laku teorijsku operacionalizaciju potrebnu za empirijska istraživanja i analizu stvarnih odnosa moći • Ch. Wright Mills, Elita moći – oligarhijska elita u SAD: vladavina elite iz vlasti u institucijama; tri institucije (savezna država, velike korporacije, vojska) i tri dijela elite – politička, ekonomska i vojna elita, stapanje u jedinstvenu elitu moći. Pasivna većina – “čovjek mase”, usredotočen na osobni svijet rada, obitelji i susjedstva, izložen manipulaciji masovnih medija koji su pod kontrolom elite • James Burnham – menadžerska revolucija, menadžeri preuzimaju funkcije kapitalista u upravljanju privredom

18. .. moderne teorije • Teorija elita kao polazište u istraživanju specifičnih slojeva suvremenog društva, posebno političke elite, tehnokracije i radničke klase. • David Lockwood i John Goldthrope, i dr. (The Affluent Worker - Imućni radnik, 3. sv., 1968-69) istraživanja klasne strukture – promjena u strukturi radničke klase; gornji slojevi radničke klase po stilu života, vrijednostima i ekonomskom položaju odvajaju se od fizičkih radnika, a istodobno službenički slojevi, gubeći materijalne beneficije postaju sve sličniji takvoj radničkoj aristokraciji

19. … teorije elita • Političke teorije birokracije i nove klase u socijalizmu Lav Trocki – sovjetski sustav kao etatističko-birokratski, a birokracija vladajuća kasta, birokratizam je načelo vladavine kojim jedan društveni sloj vlada nad narodom Milovan Đilas – nova klasa, politička moć izvor kontrole nad svim segmentima društva • Frank Parkin – analiza cirkulacije elita u socijalističkim zemljama; proizvodnja i distribucija izravno vezani uz političku moć pa su mehanizmi zaštite socijalnih povlastica grublji i jasnije vidljivi; potlačeni se ne kontroliraju golom silom već suptilnim mehanizmima socijalnog napredovanja, poticanjem niskih aspiracija i rezignacijom nižih slojeva, socijalizacijom i kontrolom obrazovanja; politički radikalizam usmjerava se prema dokolici, igrama na sreću, zabavi i sportu.