Adaptivni realizam (Jennifer Sims)

1. Adaptivni realizam (Jennifer Sims)

2. 11. septembar se može uzeti kao prekretnica u shvatanju relevancije obavještajne djelatnosti; • Događaji od ovog datuma su privukli pažnju građana, što nauci stoljećima nije pošlo za rukom; • Naime, nauka nije bila sposobna da izazove pažnju javnosti: od 96 doktorata koji su u periodu od 2001-2006. godine odbranjeni na polju međunarodnih odnosa, niti jedan nije iz oblasti obavještajne problematike; • Samo 10% članaka, objavljenih u časopisima iz IR (international relations) sadrže obavještajne pojmove.

3. Naučnici iz oblasti međunarodnih odnosa razlog te naučne “apstinencije” u objašnjenju obavještajnog fenomena vide u nedovoljnom značaju obavještajne djelatnosti. Oni naime ističu da se obavještajna djelatnost bavi isključivo namjerama, koje je nemoguće spoznati, te ističu da je nesigurnost (neizvjesnost) konstanta u međunarodnim odnosima; • To je razlog zbog čega vlade ne posjeduju adekvatne intelektualne alate da bi uspješno upravljale iznenađenjima i neuspjehom;

4. Teorija obavještajne aktivnosti • Riječ je o teoriji koja je značajna jer pokušava objasniti zašto neke države ulaze u rat, iako procjena njihove snage ukazuje na to da će izgubiti, te zašto neke države dobijaju ratove iako su vojno inferiorne; • Ova teorija obavještajnu djelatnost definira kao: ”prikupljanje, analizu i diseminaciju, odnoso širenje informacija za donosioce odluka koji su uključeni u kompetitivni poduhvat”. • Svrha obavještajne djelatnosti, prema ovoj teoriji, je sticanje prednosti u odlučivanju u odnosu na protivnike; • To se može postići ili davanjem svojoj strani superiorne informacije ili namjernim degradiranjem informacija protivnika tako da njegovo donošenje odluka trpi u poređenju sa vlastitim odlučivanjem;

5. Ključ uspjeha je dakle u posjedovanju bolje informacije na vlastitoj strani u procesu nadmetanja; • Obavještajni sistem će postići uspjeh ukoliko optimizira 4 ključne funkcije: • - sakupljanje (kolekciju); • - transmisiju; • - anticipaciju; • - manipulaciju.

6. Kada je u pitanju prva funkcija: što je više sistema sakupljanja razmješteno i što je veći njihov operativni raspon, to će biti veća vjerovatnoća uspjeha obavještajne djelatnosti u odnosu na bilo koju metu; • Transmisija (prijenos) je također vrlo značajna funkcija, • Ona zahtjeva da postoji povjerenje između pribavljača (informacija) i donosioca odluka. • Stepen povjerenja je teško mjeriti: naravno da donosioci odluka najviše vjeruju informacijiama do kojih su došli neposrednim opažanjem; • Obavještajna služba, kao organ države, je produžetak očiju i ušiju kreatora politike.

7. Najbolji pokazatelj povjerenja između obavještajnih funkcionera i kreatora politike-donosioca odluka su sljedeći: • - blizina između njih; • - dubina i širina komunikacije između njih prije donošenja odluke; • - više delegirane funkcije obavještajnim funkcionerima. • - zdravlje nadzornog procesa: ukoliko kreatori politike mogu pregledati, testirati i sondirati obavještajnu djelatnost koja im služi, oni će biti skloni da joj vjeruju, u protivnom ukoliko oni ne vjeruju da obavještajna djelatnost ne radi više za njih dolazi do prekida povjerenja, te obavještajna služba postaje suparnički izvor moći;

8. Međutim ni pretjerana bliskost sa donosiocima odluka nije preporučljiva, jer može dovesti do nemogućnosti anticipiranja njihovih grešaka, može obavještajnu službu učiniti slijepom na slabosti kretora politike, spriječiti je da anticipira –predvidi propast politike, da pruži pravovremeno upozorenje. • Anticipatorska funkcija počiva nadva temeljna principa: • Prvo, da se osigura prikupljanje podataka neovisno o preferencijama trenutnih tvoraca politike; • I drugo, sposobnost da se da upozorenje o neočekivanim protivnicima, o neočekivanim napadima, o novim nadmetanjima.

9. Donosioci odluka moraju prihvatiti anticipatorske funkcije obavještajne djelatnosti, ukoliko ne žele da obavještajni proces bude osuđen na propast; • Dobro upozorenje zahtjeva da obavještajna služba bude bar donekle nezavisna od kreatora politike; • Četvrta značajna funkcija jeste manipulacija, odnosno sposobnost stvaranja slabosti u protivničkom obavještajnom sistemu i pretvaranje ovoga u prednost za vlastitu stranu; • To se može ostvariti sakupljanjem bolje informacije o nadmetanju nego protivnik, ili kroz degradaciju informacija protivnika, štiteći u isto vrijeme vlastite (kontraobavještajna djelatnost)

10. Izdiferencirala su se dva vida kontraobavještajne djelatnosti: ofanzivni i defanzivni. • Defanzivna kontraobavještajna djelatnost podrazumijeva svaki pokušaj zaštite vlastite nacionalne sigurnosti od stranog obavještajnog prodora. • Postoji pasivna i aktivna defanzivna kontraobavještajna djelatnost: • - primjer pasivne jeste upotreba trezora, razmještanje stražara; • Primjer aktivne: jeste praćenje špijuna protivnika, zadirkivanje protivničke službe poigravanjem, draženjem, izazivanjem.

11. Ofanzivna kontraobavještajna djelatnost uključuje izvrtanje namjera protivnika kroz poigravanje njegovima umom. • Pasivni oblik ofanzivne kontraobavještajne aktivnosti aplicira maskiranje ili “pokriće”: naime, ono što obavještajna služba protivnika vidi je proizvedeno u svrhu iskrivljivanja onoga što on zna. • Aktivni oblik ofanzivne kontraobavještajne djelatnosti postoji u slučaju kada se protivnik navodi na pogrešne zaključe , kroz upotrebu dvojnih agenata.

12. Teorija ističe da će svaka država nastojati ostvariti prednost u odlučivanju, obzirom da je međunarodni sistem anarhičan i visoko konkurentan. • Nesumnjivo je da je informacija multuplikator snage, te kao takva neosporan izvor moći, te teorija ističe potrebu da ovu moć međunarodni igrači dijele sa saveznicima, kao što dijele i vojnu moć; • Da li su države spremne na to?!

13. Kritike teorije Adaptivnog realizma • Prva kritika ovu teorija “proziva” jer je previše uska. Zagovornici ove kritike ističu da je definicija obavještajne djelatnosti limitirajuća; • Oni naime ističu da ova definicija zanemaruje njenu najistureniju manifestaciju, a to su njeni tajni metodi, tajne operacije, pri čemu se misli i na onu “mračniju” stranu obavještajne službe: kidnapovanja, mučenja i slično; • Druga kritika se odnosi na to da je teorije previše široka: ako se obavještajna djelatnost definira kao prikupljanje, analiza i diseminacija informacija u ime donosioca odluka uključenih u konkurentski poduhvat, onda taj proces može obuhvatiti široki spektar subjekata: od diplomata, atašea, zvaničnika zaduženih za sprovođenje zakona, novinskih reportera, novinara, pri čemu dolazi do razvodnjavanja obavještajnog rada.

14. Treća kritika dolazi od teoretičara IR koji pretpostavljaju da je namjere nemoguće spoznati i da obavještajni kapacitet ne može biti mjeren. • Jennnifer Sims, ističe da ova posljednja kritika je neutemeljena, jer počiva na pogrešnoj pretpostavci da se kod obavještajne djelatnosti radi o proricanju nepoznatog. A po njemu, obavještajna aktivnost nije proricanje, već treniranje osjetila da budu još oštrija u svrhu poboljšanja odluka, a ne pronalaženje istine.