Političke ideje srednjeg vijeka Aurelije Augustin Toma Akvinski

1. Dr. sc. Davor Pauković Političke ideje srednjeg vijekaAurelije AugustinToma Akvinski Sveučilište u Dubrovniku Kolegij: Povijest političkih ideja Dubrovnik, 3. 11. 2010.

2. Aurelije Augustin (354.-430.)O božjoj državi (De civitate Dei)

3. Rođen u Tagasti u Numidiji (današnji Alžir), porijeklom Berber • Jedan od najvećih kršćanskih filozofa, snažan utjecaj na razvoj skolastike • Po obrazovanju pripadao latinskoj kulturi, radio kao učitelj gramatike i retorike • U mladosti, u skladu s običajima kasne antike, odao se životu ugodnih užitaka – to je razdoblje kasnije iz perspektive obraćenika (Ispovjedi) strogo osudio • Kao mladić pristalica manihejaca – mislio je da će tim putem doći do znanja bez vjere • Kasnije pod utjecajem novoplatonstva Plotina i Porfirija • U Milanu u biskupu Ambroziju prepoznao kršćanskog intelektualca

4. U kolovozu 386. g. slavno preobraćenje i prihvaćanje kršćanstva • “Boga i dušu želim spoznati. Ništa više? Ne, ništa više.” • O prihvaćanju kršćanstva Augustin piše u Confessiones (Ispovjedi) • Počeo s krštenjem, a završio kao biskup i pisac teološka dogmatike • U svojoj filozofiji polazi od platonovskog razlikovanja istinskog, postojanog bitka i onog vidljivog, prolaznog i promjenjivog • Izjednačavanje bitka i dobrog bitka, zlo je ograničenje pozitivnog bitka • Onostrani bitak spaja se sa stvoriteljem, Bogom • Spajanje filozofije i teologije

5. Do potpune spoznaje ne može se doći filozofijom, već samo uz pomoć Božje milosti • Augustin je antičku filozofiju uveo u kršćansku sliku svijeta – znanost i obrazovanje proglašeni su neutralnim dobrima – vrijednost određuje ispravna upotreba • Samostani ranog srednjeg vijeka sačuvali kulturu antike

6. DE CIVITATE DEI (O BOŽJOJ DRŽAVI) • Djelo je nastalo kao reakcija na Vizigotsko pljačkanje Rima 410. g. • Pogani su krivicu za propast Rima pripisivali kršćanstvu – osveta Bogova kojih se Rim odrekao • U De civitate Dei Augustin daje odgovor: • Jednim dijelom napada pogane i optužuje ih za propast Rima – okreće se protiv poganskog shvaćanja povijesti o povezanosti bogoslužja sa zemaljskom dobrobiti – to pokazuje rimska povijest • Odvajanje transcendentne religije i svjetovnosti, državnosti, politike • Ta je poruka upućena i kršćanima koji misle da propašću Rima propada i kršćanstvo – oslobodio kršćansko mišljene od političkog Rima

7. Odbacivanje teologije spajanja, svjetovnog i onostranog, jedinstva kulta i politike • Ideja Božje države/grada nasuprot svjetovnoj državi (civitas terrena) • Civitas Dei – zajednica od Boga izabranih koja se temelji u onostranosti • Civitas Dei je u zemaljskom stranac, hodočasnik koji čeka sudnji dan da se vrati natrag na nebo – s druge strane, civitas terrena uhvaćena je u zemaljskom sve dok sudnjeg dana ne bude gurnuta u društvo demona • Povijest dijeli na šest razdoblja – linearno shvaćanje povijesti – trajanje zadnje kršćanske epohe je neodređeno, nasuprot nekim starijim kršćanskim autorima

8. Teološki nazor povijesti – Krist postaje čovjek, smrt, uskrsnuće – prolaznost svijeta ključna činjenica – smisao povijesti nije neki zemaljski napredak već veličanje Boga, oni koji se u Boga pouzdaju zadovoljstvo pronalaze u civitas Dei s one strane povijesnog vremena • Obje države potječu iz ljubavi  svjetovna iz ljubavi prema sebi do preziranja Boga, a božanska iz ljubavi prema Bogu do preziranja samog sebe • Prema nekima božja država simbolizira crkvu, a svjetovna državu – u kontekstu vremena propasti rimskog carstva • Svjetovna i Božja država za trajanja svijeta pomiješane su, a samo ih Bog na kraju vremena može odvojiti

9. Kritički stav prema državi (Rimu) – država se mora opravdati na osnovi svoje funkcije služenja i pomaganja – koncept pravednosti • Ne treba slušati ono što domovina zapovijeda protiv Boga • Svjetovnu država započinje kada Kain ubija brata – karakteristika je svjetske države što ona štuje Boga ili bogove da bi uz njihovu pomoć vladala – “Dobri, naime, upotrebljavaju svijet da bi uživali Boga, zli pak, obratno, žele upotrebljavati Boga da bi uživali svijet.” • Pošto je država Božja u svom hodočašću povezana sa svjetovnom državom ona na nju djeluje – ljubav – naslućuje se mogućnost povezivanja država preko mira kao mosta

10. Sloga obje države oko stvari koje pripadaju smrtnosti – zemaljskom • Augustin ne ide dalje u povezivanju jer bi time doveo u pitanje osnovnu koncepciju knjige – metafizički dualizam dviju država • Augustin nije smatrao mogućim kršćansku državu • S Augustinom kršćanstvo se povuklo na osnovnu ideju o patnji • Augustinova su tumačenja u srednjem vijeku krivo shvaćana – spajanje političkog i religijskog  teokracija

11. Toma Akvinski (1224./1225.- 1274.) Država

12. Thomas D’Aquino (1225-1274) – rođen u Roccaseci u Italiji • Oko 1242. pridružio se dominikanskom redu • 1251. dolazi u Pariz kao kandidat za mjesto magistra teologije dominikanaca, te od 1256. drži predavanja na Pariškom sveučilištu • Oko 1260. postavljen je za službenog učitelja u dominikanskom samostanu u Orvietu, gdje mu je povjereno da utemelji dominikansko sveučilište u Rimu • 1272. pozvan je u Napulj da u tom gradu utemelji sveučilište • Od 1273. više nije pisao niti podučavao; ubrzo se razbolio i umro • Proglašen je svetim 1323. godine

13. Jedan od najutjecajnijih mislitelja kršćanske teologije u Zapadnoj Crkvi • Iza njega je ostao veliki opus – od komentara Svetog Pisma, Aristotelovih djela, zbirki rasprava o filozofskim i teološkim pitanjima, do neke vraste teološkog kompendija pod nazivom Summa contra gentiles • Njegovo najpoznatije i najutjecajnije djelo je Summa theologiae– u kojem je pokušao sustavno i zaokruženo iznijeti čitavu kršćansku teologiju (‘sveti nauk’) • Summa theologiae predstavlja sintezu kršćanske teologije u koju su ugrađeni Sveto Pismo i Aristotelova filozofija; sastavljena je od 3 gl. dijela: • Rasprava o Bogu kao izvoru i stvoritelju svega • Rasprava o čovjeku i njegovom vraćanju Bogu • Rasprava o Kristu i sakramentima

14. “kralj skolastike” – veličina mu ne proizlazi iz originalnosti već od toga što je učenje velikih antičkih mislilaca povezao u harmonično jedinstvo – stvaralačka sinteza • Odmak od Augustina – čovjek najprije mora spoznati prirodno stvorenje Božje i strukture koje mu je on ugradio – oslobađanje zemaljskog i njegovih problema, otkrivanje političkog čovjeka i politike – nova svjetovnost ostaje posve kršćanski prožeta • U 13. stoljeću ponovno otkriće Aristotela – odnos Aristotelove filozofije s kršćanstvom • Za Tomu politika nije autonomna • Svako djelovanje ima cilj – prvi pokretač je Bog – samo ukoliko Bog postoji i ako je spoznatljiv čovjekovo djelovanje može biti racionalno – Bog nužan uvjet politike kao racionalnog djelovanja – Bog je najviši zakonodavac, na tome počiva i politički poredak – “vječni zakon” – svrha je opće dobro – čovjek ne može u potpunosti spoznati vječni zakon • Ispod vječnog zakona su zakoni nižeg ranga – prirodni zakon – rezultat spoznaje ljudskog uma

15. Čovjekova prirodna spoznajna sposobnost • Prirodni je zakon korijen političkog i pravnog djelovanja • Ljudski zakon treći je i najniži stupanj zakona – primjena prirodnog zakona s obzirom na konkretnu situaciju pojedinih društava – prirodni zakon ostavlja otvorenim mnoga pitanja ljudskom zakonu – umijeće je politike da se uspostavi odgovarajući ispravan poredak • Država se temelji na ljudskoj prirodi – čovjek se ne udružuje samo zbog preživljavanja već i radi dobrog života – slijedi Aristotela • Najviši pojam političke zajednice je mir – umirivanje čovjekove duše usmjeravajući se prema istinskim dobrima • Apsolutno najbolji ustav je monarhija - ispravnost poretka određuje se politikom mira – iz društvene realnosti nastaje mješoviti ustav • Vladar ima tri zadaće: uspostavljanje mira, vođenje prema ispravnom životu, organizacija materijalnih sredstava potrebnih za dobar život

16. Prvorazredni značaj za politiku ima pravednost općeg dobra – sve djelovanje usmjerava prema općem dobru – pravednosti podređen je vrlina vladara o raspodjeli dobara i tereta, po zaslugama i po sposobnostima davanja • Visoki zahtjevi se postavljaju političaru – Bog ih najstrože kažnjava za grijehe zbog štete koju mogu prouzročiti • Tomin čovjek nije samo političko biće već je usmjeren i prema onostranom svijetu kao član crkve – problem određivanja crkvene vlasti prema svjetovnoj

17. Dino Bigongiari - profesor na Columbia University polazi od teze da politički nauk Akvinskoga slijedi “Aristotelovu doktrinu” prilagođenu kršćanskom učenju • Čovjek kao razumno biće živi u zajednici • Razumnost i društvenost izvodi se iz božje volje tj. “Bog je odredio da čovjek bude političko biće” (str.13.) • Društvenost čovjekova podrazumijeva i diobu poslova prema pojedinačnim sposobnostima pri čemu do izražaja dolazi razumska suradnja • Zatim se unutar društva ističe potreba za znanjem i krepošću: “Svi ljudi po prirodi teže za znanjem”; “Čovjeku je urođena težnja za krepošću”

18. Nedostatnost pojedinačnog čovjeka i nemogućnost pojedinačne samodostatnosti izražava se u potrebi udruživanja u “savršenu zajednicu” • Ta je zajednica “grad-država (polis), civitas, još bolje provincia, a najbolje kraljevstvo” • U njoj mora biti uspostavljen red. Glede reda Bigongiario kaže: “Božanski naum je prvenstveno upravljen na red, a onda na sastavnice koje sadržava u sebi i po sebi” (str.15.) • Red se izvodi iz udruge i organizacije pojedinaca radi postizanja cilja • Slijede razmatranja o vlasti, vladaru, oblicima vladavine, najboljem državnom poretku, zakonima, sucima itd.

19. Toma Akvinski “Država, Globus, Zagreb, 1990.

20. A) Što je politika? Predgovor Aristotelovoj «Politici» • Iz raščlambe Aristotelove «Politike» Akvinski izvodi četiri zaključka o politologiji: • o nužnosti ove znanosti radi razumske spoznaje. Ona se odnosi na državu, a nauk o državi je politika ili “građanska znanost” (civilis scientia) • ona je praktična znanost ili praktična filozofija orijentirana na djelovanje odnosno na spoznaju politike i političkoga djelovanja

21. 3. država je najsloženija razuma tvorevina. Prema tomu politika kao znanost je «najznačajnija i arhitektonska među svim praktičnim znanostima, ukoliko naime ima u vidu konačno i savršeno dobro u ljudskim odnosima. Stoga Filozof kaže na kraju X. knjige “Etike” da filozofija o ljudskim odnosima postiže svoju puninu u politici» (str.43.) 4. na kraju, Akvinski pokušava odrediti «način i raspored ove znanosti naglašujući njezin praktični karakter. Prema tomu, kaže da «ova znanost razmišljajući o počelima i dijelovima države priopćuje znanje o njoj očitujući razne dijelove, obilježja i djelatnosti. A budući da je politika praktična znanost, ona pokazuje kako se te pojedinosti mogu sprovesti u djelo: to je nužno u svakoj praktičnoj znanosti» (str.44.)

22. B) O vladavini • O kraljevstvu. Kralju Cipra • Proslov • U Proslovu Akvinski ističe svoju nakanu pisanja knjiga «o kraljevstvu» u kojoj bi trebao izložiti podrijetlo, narav i «sve što se odnosi na službu kralja prema autoritetu Svetog pisma, mišljenju filozofa i primjeru hvalevrijednih vladara; da bih pak svoje djelo dovršio očekujem pomoć od onoga koji je Kralj kraljeva i Gospodar gospodara po kojemu kraljevi vladaju, Bog, veliki Gospodin i veliki kralj nad svim bogovima» (str.47.)

23. Knjiga I • U poglavlju prvom prve knjige Akvinski se pita: Što znači riječ kralj? • Iz onoga što se može iščitati i protumačiti - kralj bi bio osoba upravne naravi koja racionalno vodi prema nekom cilju tj. «neki upravitelj pomoću kojega se izravno dolazi do namjeravanog cilja» (str.49.) • Akvinski smatra da je čovjeku potreban neki upravitelj koji će ga upravljati prema cilju • Čovjek kao takav ne živi kao «samac poput mnogih drugih živih bića…»; njegova je bit u društvovnosti • Akvinski se ovdje izravno oslanja na Aristotela i njegovo određenje čovjeka kao bića zajednice. Akvinski: “Međutim, čovjek je po naravi društveno i državotvorno biće koje živi u zajednici, i to više nego sva ostala živa bića, što se očituje njegovim naravnim potrebama” (str.49.)

24. Knjiga I • Čovjek je razumsko biće koje ima moć tvorbe, oblikovanja, rađanja stvaranja, proizvođenja, a to su djelovanja i djelatnosti koje se odvijaju u zajednici. Akvinski: «Stoga je čovjeku prirodno da živi u zajednici s mnogim ljudima» (str.49.) • Razumom čovjek dolazi do spoznaje o potrebitostima ljudskog života • Život u zajednici podrazumijeva diobu poslova i međusobno pomaganje • Društveni čovjek, prema Akvinskom, mora imati nekoga tko će s njim upravljati, tj. netko mora biti iznad pojedinačnog i individualnog. Akvinski: »Jer kad bi se u velikoj ljudskoj zajednici svatko brinuo samo za ono što je njemu potrebno, ona bi se raspala na razne strane, osim ako bi se netko brinuo zazajedničko dobro mnoštva» (str.51.)

25. Knjiga I • Akvinski smatra da treba postojati neka povezujuća «zajednička vladajuća sila koja se brine za zajedničko dobro svih udova» (str.51.) • Život ne može bez upravljenosti k cilju i upravitelja/upravne sile: “Tako u svemu što je usmjereno prema jednom cilju postoji neka upravna sila” (str.51.) • Glede vladara i vladavine Akvinski smatra da da će vladar biti dobar i njegova vladavina dobra ako zajednicu upravlja prema zajedničkom dobru: “Stoga ako vladar zajednicu slobodnih ljudi vodi k njezinom zajedničkom dobru, vladavina će biti ispravna i pravedna, kakva i odgovara slobodnim ljudima” (str.52.). U suprotnom, bit će «nepravedna i opaka» (str.52.)

26. Knjiga I • Nepravedna i opaka vladavina radi koristi jedinoga i na sili utemeljena «jer nasiljem ugnjetava, a ne upravlja po pravednosti zato su se kod starih nasilnici zvali tiranima» (str.52.) • Nepravednu vladavinu može provoditi nekolicina radi bogaćenja. Nju nazivamo oligarhijom. • Nepravednu vladavinu može provoditi i mnoštvo. Akvinski: »Ako nepravednu vladavinu vrši mnoštvo ljudi onda se to zove demokracija, to jest vladavina puka, kad naime pučani oslanjajući se na silu svoga mnoštva ugnjetavaju bogataše: tada cijeli narod postaje jedan tiranin» (str.53.)

27. Knjiga I • Akvinski razlikuje pravedne vladavine • Ako pravednu vladavinu vrši mnoštvo onda imamo republiku (politeia) • Ako mali broj kreposnika pravedno vlada onda imamo aristokraciju tj. «onda se takva vladavina naziva aristokracijom, tj. najboljom vladavinom, odnosno vladavinom najboljih koja se zbog toga zove optimati».(str.53.) • Ali pravedno vladati može i jedan čovjek. Akvinski:»Ako pak pravedna uprava pripada samo jednom čovjeku, dotični se zove kralj u pravom smislu riječi.» (str.53) • U kontekstu kršćanske tradicije kralj je pastor što brinuti mora za stado svoje dakle onaj koji se «brine za zajedničko dobro mnoštva, a ne za svoje vlastito.» (str.53.)

28. Knjiga I • Na prethodni temeljni upit, tko je kralj, Akvinski na dva mjesta na kraju prvog poglavlja Prve knjige podastire dva odgovora. Pri je da je to vladar koji vlada savršenom zajednicom tj. «državom» i «jedna osoba koja vlada mnoštvom u državi ili pokrajini radi zajedničkog dobra» (str.54.) • U poglavlju drugom prve glave Akvinski se pita: Što je korisnije za državu ili pokrajinu: dva vlada jedan upravitelj ili više njih? • Odgovor se nazire iz razabiranja "cilja vladavine" (str.55.). Akvinski: "Svaki naime vladar treba težiti za tim da se brine za dobrobit onih kojih mu je vladavina povjerena. (…) A dobro i sreća društvene zajednice je u tome da sačuva njezino jedinstvo, što će reći mir, jer ako njega nema, nema ni koristi od zajedničkog života, dapače nesložna zajednica postaje sama sebi teret" (str.55.)

29. Knjiga I • Čemu treba težiti upravitelj zajednice, pita se Akvinski? Kaže:"Stoga upravitelj zajednice mora nadasve težiti za tim da sačuva jedinstvo u miru" (str.55.) • Akvinski zaključuje da će jedinstvo u miru bolje provesti jedna osoba nego li više njih: "Očito je pak da jedinstvo može bolje proizvesti neko biće koje je samo po sebi jedno, nego više njih, kao što je najuspješniji uzrok grijanja ono biće koje je samo po sebi toplo" (str.55.) • Akvinski zaključuje: "Korisnija je, dakle, vladavina jednog čovjeka, nego više njih“ (str.56.). I dalje: "Ovo potvrđuje i iskustvo, jer pokrajine ili države kojima ne vlada jedan čovjek pate zbog nesloge i razdiru ih nemiri, te se čini da se na njima ispunja tužaljka Gospodnja po proroku: "Mnogi pastiri razoriše moj vinograd" (str.57.)

30. Knjiga I • U poglavlju trećem Prve knjige Akvinski se pita o najgoroj vladavini. Najgora vladavina je vladavina tiranina. Akvinski: "Kao što je vladavina kralja najbolja, tako je i vladavina tiranina najgora" (str.57.) • Akvinski prispodobljuje kraljevstvo i tiraniju po mjeri broja jeda i kakvoći vladavine. Akvinski: "Da je pak kraljevstvo najbolja vladavina, pokazao sam prije; ako se dakle najboljemu protivi najgore, onda je tiranija nužno najgora" (str.57.). I dalje: "Štetnija je dakle tiranija nego oligarhija, a oligarhija nego demokracija“ (str.58.). Tiranija je udaljena od pravednosti i općega dobra: "stoga je vladavina tiranina najnepravednija“ (str.58.) • Tiranin je tlačitelj koji tlači podanike, guši slobodu, sprječava napredak i skloniji su lošijim i zlim negoli kreposnim ljudima: "Tirani, naime, više sumnjiče dobre nego zle i uvijek strahuju od kreposti te ne steknu volju za velike pothvate i pokušavaju zbaciti njihovu opaku vlast" (str.60.)

31. Knjiga I • Tirani se suprotstavljaju svakom pokušaju stvaranja saveza u podanika: "Također nastoje da podanici ne stvaraju među sobom čvrste saveze prijateljstva i da ne uživaju međusobno u blagodatima mira, nego da dok jedan prema drugome gaje nepovjerenje ne uzmognu ništa poduzeti protiv njihove vlasti. Stoga tirani siju razdore među podanicima, podržavaju one koji su već nastali i zabranjuju sve ono što doprinosi savezništvu među ljudima, kao na primjer ženidbene, svečane gozbe i slične priredbe na kojima među ljudima obično nastaju prijateljstvo i međusobno povjerenje" (str.61.) • Na kraju poglavlja trećeg knjige prve Akvinski prispodobljuje tirana s divljom životinjom: "Stoga se ljudi skrivaju od tirana kao od okrutnih životinja, jer je ista stvar, čini se, biti podvrgnut tiraninu i biti plijen divlje životinje" (str.62.)

32. Knjiga I • U poglavlju četvrtom prve knjige, Akvinski se pita: "Zašto kraljevsko dostojanstvo biva mrsko podanicima" • Akvinski odgovara: " Budući da se u monarhiji, to jest vladavini jednoga, nalazi i najbolja i najgora vladavina, mnogima zbog zloće tiranina postaje mrsko kraljevsko dostojanstvo" (str.62.). I kralj svojim kraljevanjem, može biti zločest pa se njegova vladavina izrodi u tiraniju. Akvinski pronalazi primjer rimske republike: "Rimska republika nam pruža jasan primjer takvih slučajeva. Kad je naime rimski narod prognao kraljeve, jer nije mogao podnositi kraljevsku, odnosno još bolje tiransku bahatost, izabrao je sebi konzule i druge poglavare koji su tada počeli njime vladati i upravljati, htijući to kraljevstvo zamijeniti aristokracijom" ( str.63.)

33. Knjiga I • U poglavlju petom prve knjige Akvinski iznosi tezu: ”Manje je zlo ako se monarhija preokrene u tiraniju, nego ako se izopači vladavina više aristokrata” (str.65.) • U poglavlju šestom prve knjige Akvinski se pita: ”Što treba poduzeti da kralj ne postane tiranin?” Vladavina jednoga je najbolja ali se potonja može pretvoriti u tiraniju. Zajednica mora paziti da dobije kralja koji neće postati tiraninom. • Ali to se može postići dobrim izborom: “Prije svega, potrebno je da birači kojih je to služba, promaknu za kralja čovjeka takvih osobina koji po svojoj prilici neće zastraniti u tiraniju” (str.67.)

34. Knjiga I • Strah od smjene tiranina zbog mogućnosti dolaska na vlast još većeg od prethodnog. Tako nešto Akvinski opisuje na primjeru starice iz Sirakuze: »Stoga se nekoć u Sirakuzi neka starica stalno molila za život (tiranina) Dionizija, dok su svi drugi željeli njegovu smrt. Kad je tiranin doznao, upitao ju je zašto to čini. A ona mu reče: »Kad sam bila djevojka, imali smo jednog tiranina, pa sam željela da umre; pošto su njega ubili, došao je drugi, ponešto okrutniji nasljednik; bila sam veoma sretna kad je i njegova vlast svršila. A onda smo dobili za trećeg upravitelja tebe, još većeg nasilnika. Stoga, ako bi s tebe smaknuli, na tvoje bi mjesto došao još gori tiranin» (str. 69.)

35. Knjiga I • Zbog lošeg, samosilničkog vladanja Akvinski predviđa mogućnost nasilnog sklanjanja tiranina odnosno t i r a n o c i d . Akvinski: «No kad bahatost tiranije postaje nepodnošljiva, neki su smatrali da je dužnost srčanih ljudi smaknuti tiranina i izložiti se smrtnoj opasnosti radi oslobođenja zajednice (…)» (str.69.) • Akvinski nudi i drugu mogućnost. A ta je utjecanje Bogu koji bi trebao slomiti tvrdo srce tiranina i obratiti ga u blagost. No postoji i još jedna mogućnost :»Tirane koje Bog smatra nedostojnim obraćenja, može on ukloniti sa zemlje ili ih baciti u veoma bijedno stanje…» (str.72.)

36. Knjiga I • U poglavlju sedmom prve knjige Akvinski se bavi častima i slavom koji bi trebali biti dovoljni kralju? Ona polazi od teze da bi kralj ako radi za dobro svoje zajednice trebao zaslužiti «neko osobno dobro». • Akvinski se nadalje poziva na Cicerona koji je protivnik «žudnje za slavom». Pa kaže da se «treba čuvati od žudnje za slavom. Gubi se naime sloboda duha za koju treba da teže ljudi velikog duha» (str.75.) • Vladaru umjesto slave primjerenija je veličina duha: »A vladaru koji je postavljen da čini velika djela ništa ne pristaje toliko koliko veličina duha. Stoga ljudska slava nije primjerena plaća za službu kralja» (str.75.)

37. Knjiga I • U poglavlju osmom prve knjige Akvinski smatra da kralj /vladar bude nagrađen od Boga: »Dolično je da kralj očekuje nagradu od Boga. Jer sluga od gospodara očekuje nagradu za svoju službu A kralj je božji sluga po upravljanju narodom, jer Apostol kaže da je svaka vlast od Gospodina Boga…» (str.78.) • Poglavlje deveto prve knjige problematizira stupanj blaženstva koji mogu postići «blaženi kraljevi». Naravno, radi se o «nebeskom blaženstvu». Blaženstvo je kod Akvinskog nagrada za krepost :»Ako je, naime, blaženstvo nagrada za krepost, onda slijedi da veća krepost mora dobiti veći stupanj blaženstva» (str.84.)

38. Knjiga I • Krepost nije samo upravljati sobom već i mnoštvom tj. «koja je to veća što većim brojem ljudi vlada» (str.84.) • Dobro kraljevo vladateljstvo išće veću nagradu nego li nagradu podaniku za dobro vladanje pod upravom vladarevom: »Stoga kralj zaslužuje veću nagradu ako dobro upravlja podanicima nego neki podanik koji se dobro ponaša pod kraljevom upravom» (str.85.) • Svrha njegova vladanja je da «brine za dobro zajednice» (str.85.)

39. Knjiga I • U poglavlju desetom prve knjige Akvinski razmatra pitanje o dobitku i gubitku dobara u tirana i kralja. Kraljevima ako dobro vladaju smiješi se kraljevstvo nebesko. Moraju jako paziti da se ne preobliče u tirane. Tiranin jedva može i pomisliti na kraljevsko nebesko jer zanemaruje pravednost i teži osobnim probitcima: «Nasuprot njima, tirani koji zanemaruju pravednost zbog nekih zemaljskih probitaka,lišavaju se tako velike nagrade koju su mogli zaslužiti pravednim vladanjem» (str. 88.). Oni vladaju strahom, pa zato «tiranin svim silama nastoji da ga se podanici boje» • O budalama ili nevjernicama koji propuštaju priliku kraljevstva nebeskog Akvinski ovako zbori: »Samo budala ili nevjernik ne uviđa kako je glupo izgubiti najveća i vječna dobra za ova beznačajna i vremenita» (str.88.)

40. Knjiga I • Glede obogaćivanja kraljeva i tirana Akvinski se poziva na iskustvo koje kaže: »Iskustvo također pokazuje da se kraljevi više obogaćuju po pravednosti,nego tirani po pljački» (str. 93.) • U poglavlju jedanaestom Akvinski problematizira muke koje podnose tirani.Tiranin mora biti kažnjen jer pljačka i radi protiv zajedničke slobode: »No s koliko više razloga valja misliti da tiranin zaslužuje mnogo teže kazne, on koji pljačka posvuda i svakoga,koji radi protiv zajedničke slobode svih i po svojoj samovolji ubija bilo koga» (str.95.). Akvinski ih smatra beskajnicima jer takvi «rijetko kaju». • Poglavlje dvanaesto prve knjige vrlo je kratko i predstavlja «sažetak ove prve knjige». Sažetak prve knjige : «A pokazali smo što je kralj, da je za narod korisno da ima kralja i da je za vladara probitačno da se ponaša prema narodu kao kralj, a ne kao tiranin»

41. Knjiga II • U poglavlju prvom Akvinski raspravlja o dužnostima kralja i kakav mora biti • Dužnost kralja Akvinski uspoređuje s prirodom i prirodnom svijetom • Prirodni svijet poznaje opću i posebnu vladavinu • Općom vladavinom obuhvaćena su sva bića: »0pća vladavina je ona kojom su sva bića obuhvaćena božjom vlašću. Jer on upravlja svime svojom providnošću» (str.98.) • Posebna vladavina ima sličnosti s božanskom, ali je u čovjeku: »Posebna pak vladavina, koja je veoma slična božanskoj, nalazi se u čovjeku koji se zbog toga naziva malim svijetom, jer je u njemu prisutan oblik opće vladavine» ( str.99.)

42. Knjiga II • Razum je mjera posebne vladavine, a opće Bog: »Prema tome, razum ima u čovjeku na neki način onu ulogu koju Bog ima u svijetu» (str.99.) • Razum upravlja zajednicom na razini posebne vladavine odnosno kralj uz pomoć razuma: »Stoga kralj mora shvatiti da mu je dužnost da bude u kraljevstvu ono što je duša u tijelu i Bog u svijetu» (str.99.) • Kralj namjesto Boga mora razumno dijeliti pravdu

43. Knjiga II • Drugo poglavlje druge knjige druge bavi se dužnostima kralja u osnivanja države, kraljevstva. • Akvinski prispodobljuje dužnosti kralja s dužnostima Boga. Dvije su božje djelatnosti: a) sazdanje/nastajanje svijeta; b) upravljanje svijetom • Dužnost kralja je upravljanje državom, a ime «kralj dolazi upravo od vlasti upravljanja» (str.100.). • Kralj je osoba kome je «povjerena vrhovna vlast u ljudskim stvarima.Vlast je pak to uzvišenija što je prema višem cilju usmjerena» (str.106.)

44. Knjiga II • Koji je razlog osnivanja kraljevstva? Nije ponovno stvaranje svega što jest u kraljevstvu i šire jer je to posao Boga. Akvinski ovako zbori: »Osnivač države i kraljevstva ne može,doduše, iznova stvoriti ljude, ni njihova mjesta za stanovanje, ni ostale izvore za život, već je primoran služiti se onima koja već postoje u prirodi» (str.101.) • Pri osnivanju države/kraljevstva treba voditi računa o geopolitičkom položaju, gospodarskim i klimatskim uvjetima i obrambenim uvjetima. To je vidljivo iz ovog stavka: »Stoga osnivač države i kraljevstva mora najprije izabrati pogodno mjesto za stanovanje, koje će stanovnike sačuvati u zdravlju, dovoljno plodno za njihovo uzdržavanje, ljupko za dobro raspoloženje i čvrst utvrđeno protiv neprijatelja» (str.102.)

45. Knjiga II • Poglavlje trećeknjige druge Akvinski govori o svjetovnom upravljanju po uzoru na božje upravljanje:»Kao što se za uzor osnivanja države ili kraljevstva prikladno uzima stvaranje svijeta, tako za uzor upravljanja valja uzeti božje upravljanje» (str.103.) • Što znači vladati? Akvinski: »No prije svega treba napomenuti da vladati znači privesti na prikladan način upravljanju stvar svome cilju» (str.103.) • Koji je to cilj? Po Akvinskom postizanje dobra i dobrog te kreposnog života. Što je dobar život? To je po Akvinskom krepostan život: »Dobar živit je krepostan život, pa je, dakle, krepostan život svrha ljudske zajednice» (str. 105.). Cilj pojedinca i naroda nije isključivo kreposno življenje, nego «da po kreposnom životu doseže do Boga» (str.106.)

46. Knjiga II • Poglavlje četvrto knjige druge zbori o nastojanju kralja da «narod dobro živi» (str.109.). On «treba biti na čelu svih ljudskih službi i usklađivati ih svojom zapovjedničkom vlašću» (str.109.) • Kralj se upravlja božjim zakonom u postizanju cilja – dobrog života svoga naroda. Akvinski: »Poučen, dakle, božjim zakonom kralj mora poglavito težiti za tim kako će zajednica koja mu je podložna dobro živjeti» (str.110.) • Ostvarenje toga cilja moguće je na tri načina. Akvinski: »Ta težnja ostvaruje se na tri načina:prvo, treba uspostaviti dobar život u narodu, drugo, treba ga sačuvati, treće, treba ga poboljšavati» (str.110.)

47. Knjiga II • Za jedinstvo zajednice važan je mir kojega treba vladar priskrbiti: »Uzrok jedinstva ljudskog bića je narav, a za jedinstvo zajednice koja se zove mir treba se pobrinuti vladar svojim umijećem. Prema tome, da bi se uspostavio dobar život zajednice, traži se troje» (str.110.). Prvo, povezivanje zajednice jedinstvom mira, drugo, dobro djelovanje unutar zajednice; vladar se mora pobrinuti «da bude dovoljno potrebnih stvari za dobar život» (str.111.) • Dobar život u zajednici, državi mora biti sačuvan. Međutim ima zapreka koje «ne dopuštaju da javno dobro traje». Za narušavanje trajnosti javnoga dobra Akvinski «okrivljuje» ograničeno trajanje ljudskog života i nedostatak snage da se cijeli život živi po krepostima. Prema tomu: “Stoga ljudi ni su podjednako podobni za vršenje istih službi kroz cijeli živo”

48. Knjiga II • Postoji još jedna zapreka očuvanju javnog dobra. To je izopačenost volje i lijenost da se «učini nešto što zahtijeva dobro države…» (str.111.) • Napokon postoji i treća zapreka u očuvanju države i javnog dobra a to je opasnost od vanjskog neprijatelja tj. «ukoliko napadi neprijatelja razaraju mir, a ponekad do temelja uništavaju kraljevstvo ili grad» (str.111.) • Poglavlje peto knjige druge bavi se pitanjem službe kralja koji treba osnovati grad. Osnivanje grada-države smatra se najvećom čašću jer «sazdan grad proslavljuje ime». Prema tomu: Danas bi ime Romula bilo nepoznato da nije osnovao Rim» (str.113.)

49. Knjiga II • Pri osnivanju grada države-države kralj mora voditi računa o nekoliko stvari: • izabrati kraj s umjerenom klimom • umjerena klima omogućuje tjelesno zdravlje u dug život • umjerena klima pogodnija je u možebitnim ratovima protiv neprijatelja • umjerena klima pogoduje političkom životu. Ovdje se Augustin poziva na Aristotela i njegovu prispodobu naroda koji žive u hladnim područjima (nemaju mnogo životne snage, manjkavi su umom i umjetnošću) s narodima koji žive u vrućim krajevima (imaju umnu i umjetničku dušu, ali su nejaki, pa zato padaju pod tuđu vlast i ropstvo) i onima koji prebivaju u «srednjim područjima». Ovi narodi imaju životnu snagu, um, čuvaju slobodu i «veoma su politički organizirani» (str.114.) • Akvinski zaključuje: «Dakle, za osnivanje grada ili kraljevstva treba izabrati umjereno područje»

50. Knjiga II • Poglavlje šesto bavi se ekološkim pitanjima. Naime: »Grad mora imati čist zrak». Akvinski dovodi u svezu društvenu organizaciju s prirodnim okolišem: »Pretpostavka je naime društvenog života prirodni život, a ovaj se čuva neoštećen u čistom zraku» (str-116.). Prema tomu grad mora biti položen «na uzvisini, bez magle i mraza, koje nije izloženo ni toplom ni hladnom podneblju i ne nalazi se blizu močvara» • Poglavlje sedmo bavi se ekonomskim pitanjima. “Mjesto izabrano za osnivanje grada mora biti takvo da ne samo sačuva stanovnike u zdravlju nego također da im svojom plodnošću daje dovoljno hrane”